Kada je oktobra 2002. Wayne Rooney dao gol Davidu Seamanu i prekinuo Arsenalovu nepobedivost dugu 30 utakmica bili smo iznenađeni zbog okolnosti – igrao se 90. minut, a Tobdžije, aktuelni šampioni Premier lige, nisu popuštali u završnicama – ali nikoga nije iznenadilo što je strelac bio najnoviji biser Evertonove škole.
Karamele, ne tako davno jedan od tri najbolja kluba u zemlji, tih godina su izlaz iz decenijske agonije pokušavale da pronađu otkrivanjem čudesnih mladih napadača. Jedan za drugim redjali su se Franny Jeffers, za kojeg su dobili lepe pare od Arsenala, pa Danny Cadamarteri, Phil Jevons, Michael Symes, Nick Chadwick zatrpavali su rivalske mreže kao juniori i na velika vrata stizali u seniorski tim.
Prva trojica su 1998 osvojili Youth FA Cup, u timu za koji su igrali kasniji stubovi Moyesovog uspešnog Evertona Tony Hibbert i Leon Osman, i dugogodišnji kapiten Manchester Cityja Richard Dunne. Ali za razliku od te trojice defanzivaca i vezista, niko od tih napadačkih talenata nije ostavio dublji trag u Premier ligi.
Rooney je bio nešto sasvim drugačije, o njemu su brujali mediji kad je imao 14, bio je zvezda U15, pa uksoro i U17 reprezentacije, sa 16 je već rastao pritisak na menadžera Waltera Smitha da ga uključi u prvi tim. Kada je u martu 2002. David Moyes doveden iz Prestona da spasava klub od ispadanja, počeo je da sa sobom vodi i talentovanog tinejdžera, ali ga je na teren poslao tek na startu sledeće sezone.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se













