Sevillanosi vole za sebe vjerovati da imaju poseban smisao za humor, posebnu guasu, čija je osnova ironija, preuveličavanje i zadirkivanje najbližih sebi. Ali čak ni najtolerantnijim Beticosima više nije bilo do zajebancije.
Dvanaest utakmica i skoro sedam godina je prošlo od kada je Real Betis dobio ligaški El Gran Derbi; u zadnjih deset godina dobili su tek tri od 23 u svim takmičenjima i živci su im odavno prestali trpiti dosadne sugrađane.
A u Sevilli baš svako na svojoj koži osjeti tu guasu. Grad je podijeljen po klupskoj pripadnosti, ali je ujedinjen u ponosu na lokalni identitet, pa su navijači iz oba tabora prilično bliski. Štaviše, nije uopšte rijedak slučaj da su seviljske porodice izmiješane Sevillistima i Beticosima; nemoguće je procijeniti koliko kojih navijača ima, a oni koji se usude praviti istraživanja dođu do potpuno izjednačenih rezultata. Zato je El Gran Derbi toliko važan, pogotovo ovaj.
Jer opet je izgledalo da će stvari kliznuti u istom smjeru kao i zadnjih nekoliko godina. Manuel Pellegrini u prvenstvu nikada nije imao priliku dobiti derbi, i prije utakmice je kukao kako je toliko puta bio blizu, dominantan, da ne može da vjeruje da nije.
Ovaj put je Sevilla na Villamarin – na kapacitet od malo manje od 60.000, gostujući navijači dobiju oko 600 ulaznica – došla s jednostavnim planom – pokušati izvući Betis visoko a onda visokim loptama raniti njihovu zadnju liniju. I, vidi čuda, tako su i zabili. Bio je tek 17. minut, duga lopta na Lukebakija, koji je vratio natrčalom Vargasu, a ovaj probio mrežu i prstom ušutkivao razjarenu gomilu.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
