Remontada, remontada, remontada. Riječ koja nam je visila nad glavama čitavu prošlu sedmicu, poput nekakvog prokletstva, istovremeno i obećanja, najave da nas čeka nešto što nikada nismo vidjeli. U Madridu je još zvučala prirodno, i zato što smo na takav Real navikli, i zato što smo na takav Arsenal navikli, ili smo barem mislili da smo navikli. Ali zvonila je ta riječ i u Dortmundu i u Birminghamu, nešto malo manje u Minhenu. Valjda zato što tamo manje vjeruju u čuda a više u se i u svoje kljuse, mada nije da se nisu dobro spremili i na Westfalenu i Villa Parku.
Ali fudbal nekada zna biti tako savršen i okrutan u isto vrijeme. Savršen i okrutan u svojoj jednostavnosti. Čudo se zove čudom baš zato što ne dolazi tako često kako mu se nadamo. Hiljade godina istorije stane u nekoliko stotina stranica knjige zato što je velika većina dana zapravo obična.
Svi su prizivali remontadu, svi osim onih kojima, naravno, nije odgovarala. Svi su je osjetili u nekom trenutku. Svi su bar pomislili da su joj nadomak, iako realno nisu bili. Svi su vjerovali. Ali čuda se dešavaju rijetko, zlatne stranice istorije se dešavaju rijetko. Nekad, jednostavno, ispadneš. Iako si se nadao, iako si dao sve od sebe, iako si vjerovao. Cilj ti je prosto nedokučiv, a prednost protivnika nedostižna. I tako je bilo i ovaj put; iako se stvarao narativ kojeg ljudi obožavaju, onaj da nas čeka spektakularno čudo, barem jedno spektakularno čudo, ono se nije desilo.
I nije bilo ništa loše u tome, nije bilo ništa loše u tim utakmicama. Četiri pokušaja spašavanja, četiri pokušaja remontade i četiri neuspjeha. A u stvari četiri pobjede onih koji su ih u 180 minuta nogometa zaslužili.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
