“Buongiorno Mister.”
Claudio Ranieri se nasmijao i nakratko sklopio oči. Trajalo je sekund, možda dvije, najviše pet. Ali mogao je jasno vidjeti nasmijanu sijedu staricu kako ga glasno pozdravlja, jednom rukom mu maše, dok niz Via Galvani u drugoj vuče ceker s hljebom pastom.
Razvuče osmijeh, upita za zdravlje, pa ubrza korak. Voli doći ovdje, to mu je samo na satak vožnje od kuće u Formellu, a mnogo više miriše na dom. Miriše na djetinjstvo.
Sve jeste drugačije i modernije i nije to više onaj njegov radnički Testaccio, ali je ipak njegov. Pogleda na sat; odavno je prošlo jedanaest, prekasno je za cappuccino, iako ga turisti gore na kraju ulice u “Tramvaju” i dalje piju.
Možda jedan Punt E Mes? Ne, ne, uživati će u rozim novinama, iako su nekada bile bolje, pa neka bude čaša crnog vina. I steak. Uvijek steak, t-bone steak, ni slučajno previše pečen.
Sit pomisli da je možda trebao povesti i malog Orlanda, voli biti sa svojim unučićem, najbolji su to trenuci za djeda.
Brk mu se nasmije; ne bi se pobunio ni protiv gellata od čokolode i pistaća. Ali Orlando i nije baš oduševljen ovim usponom prema crkvi Svetog Anselma, niko danas više ne voli šetati, pogotovo ne klinci.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
