Svaki vikend s fudbalom je težak. Jasno, većinu ih pokvari poraz vašeg omiljenog tima, neke promašene šanse, nedosuđeni penal ili dva ispuštena boda u sudijskoj nadoknadi iz očiglednog ofsajda kojeg je nekako previdio i VAR, neke čak i teško izborena pobjeda, nakon koje više nemate energije za bilo šta, a pogotovo ne za uživanje.
Jeste, volimo fudbal, ali koga briga za sve rabone, makazice i bicikla ovog svijeta ako se igrač vašeg omiljenog kluba kliznuo u blatu i promašio zicer za pobjedu? Mrzim te, fudbale!
Ipak, s vremena na vrijeme desi se nešto što vas podsjeti na to da zapravo svaki put kad to kažete lažete sebe i ljude oko sebe, jer znate da je ovo igra koju najviše volite, koju obožavate.
Nekada je to sin ili kćerka koji vas drže za ruku na putu za stadion, nekada je to sjećanje na vašeg oca ili majku koji su vas za ruku vodili na stadion, nekada je pivo s drugarima iz ulice ili škole, nekada omiljeni igrač iz djetinjstva, nekada gol iz kornera ili neki ljepotan u devedesetoj minuti, nekada prosto pogled na stadion na kojemu ste odrasli ili ulicu koja vodi do njega.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
