Koliko puta ti se desilo da si izgovorila stvari poput: „Izvinite, ako smem samo da pitam…” ili se na poslovnom sastanku utišavala i potiho pravdala što imaš svoje mišljenje? Ili si se pitala da li je trebalo da obučeš baš te farmerke, da li ti butine u njima deluju debelo? Obrisala si objavu na Instagramu jer ti se činilo da je „previše”?
Ova nevidljiva sila koja nas sve prilično efikasno ućutkuje je sram. Ne samo kao emocija koja ima svoju svrhu i funkciju, već i kao nevidljiva ruka društva koje nas svakodnevno podseća „gde nam je mesto”.
Evolutivno gledano, sram postoji kako bismo mogli da živimo u zajednici. Ova emocija korisna je kad je reč o regulaciji ponašanja: ona nas uči šta je prihvatljivo, a šta ne. Tamo gde se javi, nešto ne radimo kako treba. Tako bi, makar, trebalo da bude. U modernom društvu, sram je postao alat kontrole, naročito nad ženama. Tih ali veoma perfidan.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se












