Uspon i pad “Balkanske kraljice”

“Imamo predsjednicuuu”, zavijao je te noći u siječnju 2015. godine u izbornom stožeru HDZ-a Tomislav Karamarko, uvjerljivo najdesniji predsjednik kojeg je ta stranka ikad imala. “Operacija Kolinda” uspjela je za samo tridesetak tisuća glasova, koliko je Kolinda Grabar-Kitarović dobila na predsjedničkim izborima više od dotadašnjeg predsjednika države Ive Josipovića.

Nije to bila samo pobjeda na izborima za dužnost koja je, u ukupnoj raspodjeli političke moći u državi imala tek malo više od ceremonijalnog značenja. Bio je to, tako se barem nadao Karamarko, početak temeljite promjene u zemlji, koju su tu godinu, u krajnje naelektriziranoj atmosferi čekali i oni najvažniji, parlamentarni izbori.

I dok je u Zagrebu i dalje bio podignut braniteljski prosvjednički šator, preko kojeg je HDZ uporno destabilizirao vlast koalicije lijevog centra, pobjeda Grabar-Kitarović trebala je dati leđa u vjetru politici koju je, možda, najbolje sažeti u jednu riječ i jedan citat. Riječ je lustracija, kojom se Karamarko, 25 godina od pada komunizma kanio obračunati s devijacijama u društvu, a citat da “svatko u svojoj sobi, kući i dvorištu može misliti i što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne”.

Globalni brend

Donedavna visoka dužnosnica NATO-saveza, bivša ministrica vanjskih poslova i europskih integracija u Vladi Ive Sanadera, koju se dotad, a bila je već 12 godina u visokoj politici, doživljavalo isključivo kao umjerenu, za kriterije HDZ-a čak i progresivnu političarku, odjednom je postala ikonom hrvatske tvrde desnice. No, to nije bila posljednja nagla transformacija političkog profila u burnoj političkoj karijeri Grabar-Kitarović, a ono što je dolazilo nakon njene pobjede ipak se odigralo znatno drugačije od nadanja desnih krugova hrvatske politike. Pogotovo Karamarka, koji je jedva godinu i po nakon euforične zagrebačke noći otplovio u političku beznačajnost.