Na metajeziku medicine, riječ stabilno opisuje stanje koje pacijentovu obitelj ne može obradovati. Stabiliziran čovjek nije ozdravljen, samo je njegovo propadanje privremeno zaustavljeno. Naravno, uvijek može biti gore, uglavnom i bude, pa se ljudi tješe kako je stabilnost ohrabrujuća i lijepa, jer zamislite užasa da je nema, da je bolesnik čas ovako, čas onako, malo živ, pa malo mrtav.
Ni sa stabilnošću u politici stvari ne stoje puno bolje. Ljudi je biraju – ili je ipak uputnije reći kako joj se nevoljko priklanjaju – zato što se plaše društvenih potresa ili barem rizika koje bi sa sobom mogla donijeti promjena vlasti. U sasvim konkretnom, hrvatskom slučaju, to znači da smo osuđeni na HDZ. S tom partijom, jasno je svima, čak i njezinim najvećim pristašama, nikada nam neće biti bolje. Ali tko kaže, mozga prosječni birač, da nam neće biti gore izaberemo li nekoga drugog? Zato on optira za stabilnost i svake četiri godine zaokružuje osvjedočeno loše kandidate. Ne zato što su loši (iako izvan svake sumnje jesu), nego zato što su osvjedočeni, s njima nema iznenađenja, barem nema ugodnih, na neugodna smo se ionako navikli.
Birača kojima je do stabilnosti ima puno, ali ih nikad nema dovoljno. Uvijek uzmanjka poneki glas da bi HDZ mogao zadovoljno zaključiti kako ima potrebnu većinu. To, međutim, nije problem. Hrvatska demokratska zajednica davno je izbrusila vještinu uvjeravanja opozicionara s malo fleksibilnijom kičmom da joj se priklone. Pregovori između partije s manjkom glasova i političara s manjkom morala u pravilu traju veoma kratko. Sve se riješi između predjela, recimo, hobotnice na salatu, i glavnog jela, zubaca na gradelama, a onda se dogovor izdašno zalije buteljom-dvije nekog dobrog plavca.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
