Mladi ne treba da glasaju

Evo, i u Hrvatskoj se počelo debatirati (zasad još, srećom, utiho) o tome treba li se dobna granica za stjecanje glasačkog prava spustiti s 18 na 16 godina. Jer, kao, mladi su danas zreliji, informiraniji, osvješteniji, bla, bla…

Pa majketimile, ja sam sa 16 bio potpuno uvjeren da ću biti advokat, i to ne bilo kakav, nego već s 30 najbogatiji u federaciji, The Fucker Himself! S 18 sam nakratko mislio da ću biti dramaturg, ali me je ekipa iz naše amaterske kazališne družine uvjerila da sam rođeni glumac, u što sam onda i sâm povjerovao, štoviše i iskreno vjerovao sljedećih nekoliko godina. S 19 sam, poslije lijeno odsluženog vojnog roka, bijesno napustio roditeljski dom i postao – pomoćni radnik u skladištu Tvornice tekstilnih strojeva i mjernih uređaja, a s 20 sam kroz gradsku rubriku Večernjeg lista ušao u novinarstvo i dosmrtno življenje od ispisivanja rečenica.

Hej, ali sa 16 sam znao barem tko je napisao “Proljeća Ivana Galeba” i što je “višak vrijednosti”, mahnito sam ispunjavao križaljke, počinjao shvaćati zašto i kod nas punk može imati smisla, već znao cijeli “The Dark Side of the Moon” napamet i povremeno iskreno tugovao što u skromnom radničkom domu mojih roditelja nema nijednog sveska Opće enciklopedije JLZ-a, da sad ne nabrajam dalje. Na (crkvenom!) katoličkom vjeronauku dotad sam već odavno odslušao sve što mi se dalo slušati, pa i više od toga, tako da smo se Gospod i ja u miru razišli do daljnjega, krenula su i prva interaktivna iskustva seksualne naravi… I, shvatili ste, sa 16 godina u gubici i guzici, jasno je – pojma ja blagog o stvarnom životu još nisam imao!