Milijardu i po eura za sigurnost nacije (i političke karijere Plenkovića)

Slike iz osamdesetih posebno udaraju. Ne one pop-rock ili sportskih zvijezda tog vremena – slike običnih ljudi, pogotovo mladih. Jeans, čudesne “fudbalerke” i smiješak u oko fotoaparata. Pa ako je još potpis “negdje, 1989.” ili sličan, trpka pitanja bodu poput medicinske igle. Što se, zaboga, s evo ovim mamlazom raskopčane jakne i sa sunčanim naočalama događalo samo dvije-tri godine kasnije? Je li ta vesela i sve slobodnija jeans generacija mogla i slutiti…

Vremena se često rastope i promjene svoju strukturu, a da se to primjeti tek kao pozadinska buka u svakodnevnoj tutnjavi života. Naprimjer, prije dvadesetak godina, kad se počelo pričati o tome da je pri kraju radni vijek MIG-ova-21, lovaca koje je koristilo hrvatsko zrakoplovstvo, glavno pitanje koje je sebi postavlja javnost je bilo – treba li to nama uopće? Je li nužno da mala i ne pretjerano bogata Hrvatska ima i financira vlastitu borbenu avijaciju?

Dva desetljeća kasnije, vremena su postala tvrda, a uspomena na dvijetisućite sve više se boja u hipijevske nijanse. Danas se više gotovo nitko ne pita treba li Hrvatskoj ratno zrakoplovstvo i to je, manje-više, sve ključno što bi trebalo znati o duhu vremena.