Koji je to točno pokret, Domovinski ili Imovinski?

Činilo se kao prilično rutinska stvar. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina omogućava da manjinski jezik i pismo uđu u službenu upotrebu ako pripadnika manjinskog naroda u jedinici lokalne samouprave ima više od jedne trećine. Do te, 2013. godine, zakon se primjenjivao bez problema, a po Hrvatskoj je na dosta mjesta bilo dvojezičnih tabli, uključujući čak i imena mjesta i gradova napisana na – ćirilici.

A onda su objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 2011. godine, po kojem je u Vukovaru Srba bilo više od trećine. Tadašnja Vlada lijevog centra, koju je vodio današnji predsjednik Republike Zoran Milanović (onda predsjednik Socijaldemokratske partije, SDP-a), nije namjeravala kršiti propise vlastite države. Uostalom, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i Srpska samostalna demokratska stranka (SDSS), dok su imale većinu u Gradskom vijeću Vukovara, još 2009. godine izmijenile su i Statut grada kako bi se omogućila ravnopravna upotreba ćirilice u javnoj komunikaciji.

Uglavnom, te 2013. su se po Vukovaru krenule postavljati nove table s nazivima državnih institucija, napisani dvaput, jednom na latinici, drugi put na ćirilici. Otvorio se – pakao.

Čekićima na ćirilicu, Ustav i suživot

Vukovar u Hrvatskoj ima mitsko mjesto u priči o procesu stvaranja države. Grad koji je u ratu 1991. godine srušen do temelja, u kojem su nakon pada počinjeni ratni zločini nad vojskom i civilima, jedno je od ključnih mjesta suvremenog hrvatskog identiteta. I taj status se pažljivo kultivira – svakog 18. studenog, na dan kad su srpske snage i nekadašnja JNA zauzele grad, pale se svijeće po cijeloj Hrvatskoj, a dio obrazovnog programa u osnovnim školama su izleti u “grad-heroj”.

U idealnom svijetu, ćirilica u službenoj upotrebi bi se mogla tretirati kao konačna, mirnodopska pobjeda Hrvatske kao moderne države koja je u stanju u ime ljudskih prava izdići se iznad sad već davnih ratnih razaranja i neprijateljstava. Kao zalog za neku bolju budućnost ljudi koji su, nakon svega i unatoč svemu, ipak ostali živjeti jedni pored drugih.

Idealan svijet, međutim, na ovim prostorima nikad nije imao previše šanse. Kad se na atmosferu naelektriziranu nacionalnim trzavicama dodala činjenica da je HDZ u to vrijeme bio u opoziciji – što članovi ove stranke doživljavaju kao neprirodno i jedva izdrživo stanje – bilo je jasno da slijedi kaos. Pod tihim pokroviteljstvom stranke koja je prije samo četiri godine mijenjala gradski statut kako bi omogućila ravnopravnost ćirilice u Vukovaru, organizirani su žestoki prosvjedi, čiji je vrhunac bilo razbijanje dvojezičnih ploča čekićima.

Uspon Ivana Penave

Od vukovarske graje, koju je HDZ u Zagrebu politički u potpunosti podržavao, tresla se mjesecima cijela država, dok Vlada, zapravo, nije digla ruke od daljnjeg inzistiranja. U svim tim događanjima, u Vukovaru se istaknuo mladi profesor tjelesnog u lokalnoj školi, Ivan Penava, koji je kao kandidat HDZ-a na proljeće te godine prvi put izašao na izbore kao kandidat za gradonačelnika. I izgubio. Međutim, bio je to tek početak. Uskoro je, na izvanrednim izborima raspisanim jer je dotadašnji gradonačelnik (SDP-ovac) osuđen zbog pokušaja da većinu u Gradskom vijeću osigura “kupujući” podršku HDZ-ove vijećnice, Penava ipak postao gradonačelnik. Na toj funkciji je i do danas.