Politika

Kako je Vučić doveo sebe u vezu sa Čarlijem Kirkom, Aldom Morom i Nepalom

Od eugenike do anarholiberalizma...

Beograd, 13, septembar 2025. skup “Građani protiv blokada” na Vozdovcu / Antonio Ahel / ATA Images / Profimedia
sep 20 2025, 05:25

Podeli

Uvek kad neko pomene nekritičku rusofiliju i putinofiliju u Srbiji, i ja se zapitam, introspektivno, zašto sam kao klinac 1982. na Mundijalu u Španiji pred portabl crnobelim televizorom “Elektronske industrije Niš” navijao za Sovjetski Savez a ne za Brazil. Nemam jasan odgovor. Ne znam zašto su mi Blohin, Šengelija i Bal bili draži od Zika, Edera i doktora Sokratesa koji su ih pobedili (2:1). A bili su mi. Znam i mnogo starijih ljudi koji su tada navijali “za Ruse” iako su najbolji igrači Sovjeta bili Ukrajinac – Oleg Blohin i Gruzin – Ramaz Šengelija.

Tek mi je bilo senzacionalno kad sam nedugo posle Mundijala Šengeliju (preminuo 2012), prepoznao među grupom sovjetskih turista (i upoznao se s njim) koji su, obilazeći još držeći Titolend bili došli i u Titovo Užice i spavali u novom hotelu “Zlatibor” (tada tako dalekom od potonje oronulosti), koji će mnogo godina kasnije naći svoje mesto u njujorškom Muzeju moderne umetnosti – “MoMA” – kao primer “brutalizma” u arhitekturi.

I 1988. na Evropskom prvenstvu u fudbalu u Nemačkoj (zapadnoj) navijalo se “za Ruse”, ne za Sovjete, i ne znam nikoga ko je tada u mom okruženju znao da je čuveni golman Rinat Dasajev (najbolji u SSSR-u nakon Lava Jašina), koga je u finalu s Holandijom lobovao Van Basten, etnički Tatarin.

Ovaj mali uvod je zbog finala Mundijala 1982. odigranog 11. jula 1982. na stadionu “Santjago Bernabeu” u Madridu, gde je Italija slavila rezultatom 3:1. Paolo Rosi jeste bio najbolji igrač Mundijala koji je Italiju doveo do trona, ali zvezda te večeri bio je i Alesandro (Sandro) Pertini, tadašnji predsednik Italije, socijalistički političar i novinar, koji je u loži bodrio svoju reprezentaciju i šarmantno se veselio. Pertini se pominje indirektno u čuvenoj pesmi Tota Kutunja “L’italiano”: “Dobro jutro italijanske špagete i partizane kao Predsedniče”.

Zašto prorežimski mediji u Srbiji nisu “pumpali” ceremoniju i značenje otvaranja Pulskog festivala ako je on bio i svojevrstan odgovor tompsonizaciji Hrvatske? Plus što su i srpskom režimu usta puna antifašizma?

Da, Pertini je bio italijanski partizan, istaknuti antifašista. Musolinijev režim ga je uhapsio, Nemci su ga osudili na smrt, uz pomoć drugova iz zatvora beži 1943. i odlazi na sever Italije u partizane. U zatvoru je Pertini uspeo da sačuva i spase dnevnik Antonija Gramšija. Inače, italijanski marksista Antonio Gramši pored toga što je osvetlio ideju kulturne hegemonije kao sredstva kojim se održava kapitalistički poredak govorio je da u jednoj partiji uvek imate više njih. I kad ne postoje javne frakcije. Mislite o tome.

Sandro Pertini je presudno prelomio da bude socijalista nakon što su Musolinijevi fašisti 1924. godine kidnapovali i potom ubili socijalističkog političara Đakoma Mateotija koji je u italijanskom parlamentu govorio o tome kako su fašisti lažirali nedavne izbore i koristili nasilje da steknu više glasova.

Sandro Pertini je sigurno dobro znao kontekst i značenje pesme italijanskih partizama “Bela ćao” (O bella ciao), koja ima dublje korene – početkom 20. veka pevale su je Italijanke nadničarke u močvarnoj dolini reke Po. Dekontekstualizacija znači, na primer, kompromitovati retroaktivno Pertinija i antifašističku borbu zbog toga što je na neispaljenim čaurama Tajlera Robinsona, osumnjičenog za ubistvo konzervativnog američkog aktiviste Čarlija Kirka, bliskog Trampu, pisalo “O bella ciao”.

Svoju dekontekstualizaciju pesma je dobila i kao muzička podloga popularne španske serija “La casa de papel” (Money Heist), odnosno “Kuća od papira”. Pa i Bregovićev “Kalašnjikov” je simbol demonstracija protiv izborne krađe u Srbiji 1996/97. iako je ponegde u svetu tumače naknadno, van konteksta, kao podršku aktuelnoj ruskoj politici ili onoj srpskoj zvaničnoj devedesetih. Kao što i “Marš na Drinu” iz zvučnika Kadijevićeve hunte na Vukovaru nema isti kontekst kao “Marš na Drinu” na Ceru. Nakon što gine major Kursula (Ljuba Tadić).

I srpski trampisti su požurili da se priključe Trampovoj borbi protiv “radikalne levice”, protiv “anarholiberala” i pre ovog ubistva gde je Kirk igrom sudbine postao konzervativni, desničarski Martin Luter King. I prorežimski mediji u Srbiji su detaljno izveštavali o Tompsonovim koncertima u Zagrebu i Sinju kao potvrdi jačanja neoustaštva u Hrvatskoj. Čak i je i RTS ovoga puta dvadeset minuta ranije u svom Dnevniku javio o Tompsonovom koncertu nego što je nekad javio da je pao Knin.

U junu 2019. Vučić je objavio jedan od ključnih tekstova za karakter svoje vlasti: to je autorski tekst za “Politiku” pod naslovom “Elita i plebs”. Tada Vučić faktički ozvaničava (kontra)revolucionarni, revizionistički, karakter svoje partije i svoje lične vlasti, istovremeno i implicitno obznanjujući jasan kontinuitet sa “antibirokratskom revolucijom” Slobodana Miloševića

S druge strane, ili se ignorisalo (uglavnom) ili minimiziralo u srpskim provladinim medijima otvaranje 72. filmskog festivala u Puli uz pesmu “Bella ciao”. I to povodom obeležavanja 80 godina pobede nad fašizmom. Prepuno gledalište “Arene” pridružilo se pulskom horu “Praksa” i njegovim bubnjarima u izvođenju pesme “Bella ciao”, koje je završeno parolom “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”, burnim ovacijama i vatrometom.

I kakve veze ovaj događaj ima sa natpisima ugraviranim na neispaljenim čaurama momka osumnjičenog za ubistvo Čarlija Kirka? Zašto prorežimski mediji u Srbiji nisu “pumpali” ceremoniju i značenje otvaranja Pulskog festivala ako je on bio i svojevrstan odgovor tompsonizaciji Hrvatske? Plus što su i srpskom režimu usta puna antifašizma?

Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price