Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.
***
Vijest o isključivanju Vukašina Milićevića i Blagoja Pantelića iz crkvene zajednice, tojest iz Srpske pravoslavne crkve, izazvala je u meni, dragi Basara, snažnu nelagodu i sram.
I jedno, i drugo je, možda, neobično, jer toj zajednici ne pripadam, niti se osjećam članom ijedne druge crkvene zajednice, niti u sebi nalazim ikakvog kolektivnog zanosa, nemam ni mrvu osjećaja da bi išta u što vjerujem ili u što se uzdam kao u načelo bivanja na ovome svijetu mogao podijeliti s većom skupinom drugih ljudi koja bi vjerovala i uzdala se u to isto ili u nešto tome srodno, ali, ipak, eto, osjećam nelagodu i sram.
Nelagoda se, možda, tiče nečega što ne razumijem, ali nema razloga da to ne izgovorim: strah me je ljudi koji su u stanju uvjeriti svoju zajednicu da su u dosluhu s Univerzalnim Principom, da ne kažem s Bogom, i koji u sebi nalaze takvo samopouzdanje da stigmatiziraju, raspinju ili iz zajednice odstranjuju pojedince za koje su zaključili da odstupaju od Univerzalnog Principa i da nisu po volji Božjoj.
Moj strah je, naravno, u bliskoj vezi s mojim neznanjem, kao i s pomanjkanjem dara da povjerujem u nešto što ne razumijem. Ali nelagoda koju osjećam tiče se, recimo, i toga da u Pravoslavnim kao i u Katoličkoj crkvi postoji nešto što bih se usudio nazvati svetost po položaju.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
