Sve tekstove Steva Grabovca pročitajte ovde.

***

JA, AUTSAJDER
(jedan mali roman)
(15)

Tridesetog decembra u tri i deset po podne, pisac ovih redova izašao je iz zgrade televizije i zaputio se prema obližnjem autobuskom stajalištu. (Trotoari su bili okovani ledom i snijegom, pa sam morao pažljivije da hodam. A inače sam spor i trom, tako da me je ovo samo dodatno usporilo.)

Pisac ovih redova inače nema puno lijepih riječi za sebe, ali tih dana je proklinjao gradsku vlast za sav nemar koji su pokazali nakon što je pao prvi snijeg koji je, inače, bio smješan u odnosu na one snježne padavine koje je on iz svojih davnih dana nosio u nimalo lijepom sjećanju. S obzirom na to da su se svi smijali kolapsu koji je nečiji inat izazvao, mediji su se danima naslađivali, tako da je i uvaženi kolega pisac podlegao pritisku koristeći sve moguće i nemoguće pridjeve tipa: nesposobni idioti, gomila kretena, kilavi degenerici… šta sad, pa i on je samo čovjek i nisu mu strane kletve drugog ljudskog bića.

Dok je čekao autobus koji je kasnio sasvim pristojnih dvadeset minuta, tri puta je osjetio neodoljivu želju za nikotinom, pa je ubacio jedan ervejz u usta, da osvježi dah i odagna misli o cigareti koju bi morao u tim neprirodnim okolnostima da smota.

Kada je najzad nekako i ušao u pretrpan autobus i uspio da nađe mjesto gdje će da stane, odavno u autobusima nema mjesta za sjedenje; zauvijek će mu biti nejasan taj fenomen penzionera koji kao da su zavareni na sjedištima – odakle se oni voze, da li po cijeli dan tu sjede samo kružeći u autobusu, kako je moguće da su na svakoj stanici oni već unutra, čak i ako se radi o onoj prvoj, sa koje autobus kreće.