Društvo Kultura

Slučaj Šona Kombsa: Retko ko dobije ono što zasluži

Zašto suđenja za seksualno nasilje nikada nemaju očekivani epilog

Šon Kombs i Donald Tramp 1997. godine / Media Punch, MediaPunch Inc / Alamy / Profimedia
jul 05 2025, 05:00

Podeli

Kada je slučaj Vajnstin 2017. godine, nakon 11 godina ponovo u upotrebu uveo frazu #MeToo, feministkinje, odnosno žene širom sveta su mislile da je to početak kraja. Bile su (smo) ubeđene da je to – to, da će “padati” jedan po jedan prestupnik. Da će biti dovoljno da širom sveta žene kažu – “on” i da će tehnički sve biti gotovo. Naročito ako više žena koje se međusobno ne poznaju kažu “on”, a pritom misle na istog “njega”.

Mislile smo kada su u toj sezoni dodele nagrada glumice nosile crno i imale važne govore o neophodnosti da se priča, da se uvek i iznova priča o ženama koje su preživele nasilje. Da se snimaju filmovi o tim pričama. Da se snimaju filmovi o kojima će se pričati.

Sećam se Nikol Kidman u crnoj haljini koja dobija Zlatni globus za “Nevine laži” i koja svoje izlaganje završava rečima “Vau, moć žene”. I tu misli i na svoju žensku ekipu iz serije, ali misli i na sve one koje su tih meseci pričale. Od Alise Milano, Ešli Džad, Rouz Mekgouan, pa sve do Salme Hajek i Anđeline Džoli. Misli i na sve one druge, manje poznate žene (oko 80 njih) iz filmske industrije koje su ispričale svoj slučaj sa Harvijem Vajnstinom.

Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price