Ozbiljan posao u zagrebačkoj Areni

Pamtite li još onaj prastari Balaševićev opjevani doživljaj iz sumnjivog lokala „Zlatni bokal”, ono kad mu, vidjevši ga kako sjedi sam za stolom, priđe lik iz orkestra (ta što peva mu je sestra) i na početku logorejičnog ispada kaže „moja kći od devet godina sve vaše pesme zna, baš svaki stih”? E pa baš na tog dosadnjakovića iz „Mirke” samog sam sebe podsjetio u ljeto 1999., samo sekundu nakon što sam Darku Rundeku kazao kako imam kćer od nepune dvije godine, da je mala nevjerojatno rano progovorila, da sad strepim što ću s dvije brbljave Dalmatinke, sam u kući, ali da je tu i jedna ipak pozitivna stvar: malena već zna napamet skoro sve pjesme s „Apokalipsa”.

Bili smo već prilično drveni u taj predjutarnji sat, na drvenom brodu vezanom za splitsku rivu, a Rundek je samo uzdahnuo i odvratio mi jednom rečenicom: „O bože, još jedan koji terorizira malo dijete tim albumom”…