Kad sam Igora Mandića, najdrčnijeg našeg novinara, ili novinskog pisca, upitao kojeg hrvatskog književnika najviše cijeni, kazao je: “Jest, pa da me ostali nataknu na ražanj!”.
Nije se usudio priznati, čak ni on. Lošu kritiku možda ti zaborave, često je prekrije pozitivna recenzija, ali izdvojiti Jednoga, Najboljega, omalovažiti sve ostale, podrazumijeva rizik kojega čak ni on nije htio preuzeti.
PROČITAJTE JOŠ Feljton: Uvod i mandićevštinu
Nije se htio pačati ni u polemiku između Borisa Budena i Stanka Lasića. Lasić je napisao kako je Hrvatima danas srpska književnost isto što i bugarska – daleka i tuđa; Buden je uzvratio tekstom “Tisuću i jedna Toyota”, i bilo je jasno da su dva hrvatska intelektualna diva spremna za rat; Mandić se proglasio nedovoljno obrazovanim, pa ostao nesvrstan.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
