Igor Mandić, polemičar brži od straha

Šesto deo feljtona o Igoru Mandiću na Velikim pričama

***

Opuštenost, koja proizlazi iz današnje lakoće stizanja do brojnih podataka posredstvom mobilnog telefona, neoprezno brkamo s pameću. Mnogi među nama misle kako su blagoslovljeni mudrošću i znanjem samo zato što s dva klika olako dolaze do točnih (kvizaških) odgovora jeftino dosegnutih po bespućima internetskih zbiljnosti na većinu atraktivnih pitanja, a čim ih priupitaš da neka nešto uživo zucnu ex abrupto: kolorizam šarenih vrata veličanstveno bljesne pred njihovu blaženu teleću glavu… Genijalni književnik Igor Mandić, pak, sve je imao u svojoj glavi, ili u kućnoj biblioteci koju je on – namjerno odustavši od tehnologije i ostavši vjeran Gutenbergovoj galaksiji – nazivao svojim internetom… (Možda to i nije bilo slučajno, budući je slavni njemački tiskar, Johannes Gutenberg, i rođen i umro u Meinzu, a Igor je pola stoljeća živio u zagrebačkoj Ulici grada Meinza na Črnomercu?!) E, to je sinteza odoka donesena nakon prigodnog razmišljanja, motiviranog uvidom u višekratno promotrene polemičke strijele i helicere što ih je žustrinom juvenilnog intelektualca nabildanog znanjem Igor Mandić bio vodio sa svima na svim stranama dokud razbor i razum dopiru bez ometanja.

Naravno, nije uvijek ni morao ni mogao biti u pravu – a i zašto bi?! – ali glibom zamućenu kaljužu i umidecom navlaženu prostoriju osjećao je kako treba na neki pametan način i razbistriti i prozračiti. Pa je onda to nemilice i činio, ne pitajući za cijenu. Koju će, možda i sam, nakraju, morati podmiriti. Pa je to čestimice i činio. Pa je to, je l’ tako, rezultiralo i s više knjiga polemikâ, u doba svojega nastanka – vrlo čitanih knjiga…

Impetus budnoga noćobdije bio je vazda na Igorovoj strani, pa je on – iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće… – refleksno reagirao na svaku glupariju i budalaštinu što ju je pročitao u novinama: pod uvjetom, naravno, da legitimitet toj glupariji ili budalaštini daje netko eksponiran na poziciji vlasti ili moći, odnosno ikakvoga pijedestala autoriteta. A tog je štofa bilo u izobilju, tako da se napaljeni mangup kakav je Igor nesumnjivo bio nije trebao preveć starati oko nabavka goriva za motivaciju trke ove vrste. Jerbo, u svojoj dugoj karijeri, kad se pamet cijenila, a um poštovao i pri neslaganjima, Igor je imao itekako prilika za razvijati svoj polemičarski zov i poj koji su mu bili udjenuti samim činom dolaska na svijet i prerezivanja pupčane vrpce. Konačno, čak su iza tih raspri i medijskih disputa – ne računajući knjige kritika i eseja – u njegovoj karijeri ostale tri knjige vrlo zapaljivih polemika. Pepeo što je nastao nakon eruptivnog ognja njegovih verbalnih filipikâ pošto su svađalačke vojne bile utihnule, sakupio je Igor u dva libra protimbî literarne provenijencije, Nježno srce (1975.) i Policajci duha (1979.), te jedan s argumentiranim zanovijetanjima i njurgetanjima s delikatnim ukusom na muzičke teme: U sjeni ocvale glazbe (1977.).