Sve tekstove Steva Grabovca pročitajte ovde.

***

JA, AUTSAJDER
(jedan mali roman)
(11)

“Znaš li da je uskoro godišnjica Maradonine smrti?”

Kaže Vule.

Sjedimo u kafe restoranu, gdje inače sjedimo za vrijeme pauze i ispijamo kafu.

“Ozbiljno?”

“Da, četiri godine otkako je umro.”

“Nevjerovatno. Zar je već prošlo toliko?”

I onda smo se nadovezali na one već uobičajene priče o tome kako vrijeme brzo prolazi, valjda to ide tako kada pređeš četrdesetu i izgleda ti da život nezaustavljivo juri prema svom kraju. Onda smo nešto pričali o Maradoni. Iako sam se u fudbal razumio tek toliko da znam o čemu se govori, ipak sam pamtio one daleke dane svog djetinjstva u kojima sam odlično znao ko je Dijego Armando, zlatni dječko, ruka Božija Maradona.

U tim danima na jednom zidu moje sobe bio je okačen njegov poster, odmah pored velikog postera Crvene zvezde i Airtona Sene. Bili su to moji najdalji sportski dometi. I moji jedini sportski uzori.

Maradoni su se divili svi; od vrhunskih fudbalskih sladokusaca, do nas, koji generalno nismo imali pojma o fudbalu i kad bi nas birali u ekipe iz naselja obično bi nas stavljali na gol, a ni tamo se ne bismo puno proslavljali. Razlog zašto sam ja volio Maradonu tek sada, toliko godina kasnije, postao mi je savršeno jasan, i to kad je Vule rekao:

“On je bio autsajder.”