Deset godina bez Arsena Dedića

Moja omiljena zgoda s Arsenom Dedićem. Prije trinaest godina, u srpnju 2002, upravo je bio izašao album “Kinoteka”, na kojemu je onaj zatravljujuće lijepi, sentimentalni i smiješni “Posljednji tango u Đevrskama”, predložio sam Željku Žuteliji, tada glavnom uredniku hrvatskog Playboya, veliki biografski intervju s našim proslavljenim šansonjerom, a Žusu se to, jasno, svidjelo.

Nazvao sam zatim šansonjera i on je pristao. Naručio me iduće srijede u Šibeniku. Manja je nevolja bila da sam dva dana ranije, u ponedjeljak odlazio na godišnji u Selca na Braču, no zbog Arsena je, kontao sam, vrijedilo prekinuti odmor i ostaviti suprugu s nejakim djetetom na jedan dan same u unajmljenom apartmanu. Ni supruga ni dijete, ne trebam vjerojatno ni spominjati, nisu baš dijelili moje mišljenje.

Kako bilo, u srijedu sam se spustio iz Selaca u Sumartin, u Sumartinu se ukrcao na trajekt za Makarsku, u Makarskoj u autobus do Splita, a u Splitu presjeo u drugi do Šibenika i nakon pet sati odvratnog, iscrpljujućeg putovanja po ljutom zvizdanu došao napokon do obiteljske kuće Dedićevih u Težačkoj ulici.

Zatvorili smo se onda u polumračnu primaću sobu i počeli razgovarati, i krasno smo razgovarali, ali već nakon četvrtog ili petog pitanja, pola sata uvrh glave, Arsen je umorno uzdahnuo i objavio:

“Eto, to će ti bit dosta.”