Dobro došli u Split, grad gumenih, peronističkih liganja!

Prije četiri godine, usred ljeta, na Narodnom trgu u Splitu, popularnoj Pjaci, zapalila se jedna konoba. Njezini gosti nisu panično izjurili vani, lokal su napustili mirno i dostojanstveno, ali ne svojom voljom. Naime, do toga trenutka slavni se trg već bio pretvorio u jedan golemi štekat, rekli bi lokalci, dakle, terasu ili baštu. Pobjeći iz jednoga ugostiteljskog objekta moglo se samo u drugi, pošto je Pjaca – da ju je netko poželio snimiti iz drona – već dugi niz godina izgledala kao gola suma stolova i stolica za kojima turisti iz bijeloga svijeta jedu preskupu hranu i piju preskupa pića. Prestrašeni ljudi nisu se, dakle, evakuirali sukladno najboljim pravilima postupanja u kriznim situacijama zato što su odgovorno procijenili kako bi jurnjava bila opasna. Naprosto su se suočili s činjenicom kako jurnjava nije niti moguća. To su ubrzo shvatili i vatrogasci koji su imali silnih muka probiti se sa svojom kabastim rekvizitima kroz džunglu stolova i stolica.

U februaru sljedeće godine, oko devet sati navečer, prolazio sam Pjacom vraćajući se kući. Večer je bila mediteranski blaga, kao proljetna, dušu dala za laganu šetnju prije odlaska na počinak. Ali na Narodnom trgu nije bilo nikoga. Mitska Pjaca na mjestu na kojem je u srednjem vijeku stajalo groblje, bila je uredno homologizirana s vlastitom historijom, ispražnjena od bilo kakvih znakova života. Zamisli da me sada pokosi srčani udar, pomislio sam. Koliko bi vremena trebalo da se na trgu ukaže prvi čovjek koji bi me mogao opaziti kako ležim i pozvati hitnu pomoć? Odlučio sam biti strpljiv. I, bogami, načekao sam se. Cijelih sedamnaest minuta je prošlo dok na trg nije iskoračio prvi prolaznik. Da je te večeri u splitskoj bolnici dežurala najbolja kardiološka ekipa u ovome dijelu svijeta, bojim se da mi ne bi mogla pomoći, jer bih u njezine ruke stigao tragično prekasno, pavlovićevski mrtav i beo.