Dječje priče nisu ni nedužne, a ni nevažne

Nedavno sam se šetajući Sarajevom zaustavio pored spomenika Branku Ćopiću te pitao svoju djecu znaju li koju je priču taj veliki pisac napisao. Na moju su se veliku radost sjetili Ježeve kućice, ali se nisu mogli sjetiti o čemu je točno pričala pa sam im na brzinu obnovio priču o liji, vuku, divljoj svinji i medi te ježu koji kuću svoju toliko čuva.

Kao dijete obožavao sam Ježevu kućicu. Znao sam je napamet i na srpskohrvatskom i na slovenskom. Kada sam je prije nekoliko godina krenuo čitati svojoj djeci, shvatio sam, međutim, koliko je ta priča, odnosno koliko je njena poruka bila neskladna sa ideologijom socijalističkog zajedništva, neskladna sa vrijednostima vremena čiji su simbol Branko Ćopić i njegove priče za djecu bili i ostali.

Ljubav prema malom toplom domu je, naravno, općeljudska vrijednost i jasno je zašto su generacije Jugoslavena voljele Ćopićevu priču o Ježurki Ježiću, zašto se i dan danas po njoj postavljaju kazališne predstave i snimaju animirani filmovi. Ali kazna koja na kraju priče zadesi sve one životinje koje su svoj dom vidjele isključivo u velikoj, zajedničkoj šumi, može se vrlo lako čitati i kao mračna vizija Jugoslavije i njenog kraja ili čak kao subverzivna kritika komunizma i njegovog odbacivanja ideje privatnog vlasništva. Jer kako god okreneš, ježeva je kućica oda privatnom vlasništvu. Kućico moja, slobodo moja.

Ali to kao da u ona vremena nitko nije primijetio. Ili nije htio primijetiti.

Vrlo je slično i sa pričom koju sam od svih dječjih priča najviše puta pročitao svojoj djeci, samo što je ona neskladna sa vrijednostima današnjeg, a ne ondašnjeg svijeta. Pekarnu Mišmaš napisala je 1974. velika slovenska pjesnikinja Svetlana Makarovič i od tada je doživjela bezbroj izdanja. To je ujedno jedna od njenih najboljih i najpopularnijih priča koja je s vremenom pretvorena i u uspješnu lutkarsku predstavu pa bi se moglo reći kako se radi o slovenskoj inačici Ježeve kućice, priči koja je u slovenskoj kulturi već odavno opće mjesto.