Trolejbus 28 prolazi kroz Cvijićevu, hvata zalet i penje se ka Botaničkoj bašti, a pun je kao i uvijek u 20 do 9 ujutru. Iskače na ekranu telefona vijest “Umro Bora Đorđević“. Puštam pjesmu “Kad hodaš“. Gledam ljude oko sebe, mnogo njih u ušima ima slušalice i ko zna koliko njih u tom trenutku sluša glas Bore Đorđevića. Ovo je njegov grad iako to mnogi neće priznati ni njemu, ni sebi.
Njegova smrt poziva na rekapitulaciju, poziva na prelistavanje albuma i pjesama. Htjeli to ljudi javno da iskažu ili ne, svako ima svoju pjesmu. Neće to pokazati javno jer nije toliko oportuno i cool u ovom trenutku, ali slušalice će odraditi svoje. Za neke pjesme i stihove ne postoji pancir. Nemoguće im se oduprijeti.
Pjesma “Kad hodaš“ počinje zvucima klavira i tempom koji zvuči kao ispraćaj, tako da se čovjek naježi koliko odgovara trenutku, bez zrna patetike. Pjesmu je napisao Bajaga dok je bio u bendu Riblja čorba, ali glas Bore Đorđevića kreće kao iz bunara, neodoljivo i zavodljivo.
Slušam to čudo od pjesme i pitam se što sad slušaju ostali, širom Beograda, Srbije, Balkana, koliko je ljudi u prevozu ili za radnim stolom, prave se da rade, dok odaju mini ispraćaj Bori Đorđeviću slušajući omiljenu, a njegovu pjesmu.
Nonšalancija je išla uz njega, on je živio kao da ga briga za sve. Zabolje ga, to se ne da odglumiti i naučiti.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
