Pored niza naslovâ što su dosad obilježili Splitsko ljeto, čije je jubilarno 70. izdanje taman otpočelo, svakako se posebnim odbljeskom izdvaja opera Aida Giuseppea Verdija. Da, premda su se u povijesti ovoga jednog od najvećih i najdugovječnijih hrvatskih i jugoslavenskih kazališnih festivala održavale i drame i baleti, i koncerti i izložbe, Splitsko ljeto ostalo je u kolektivnoj memoriji publike i struke na ovim prostorima, ipak, kao pretežito – operni festival. A Aida je na njemu, još od prvih dana 1954. godine, bila neporeciv signum temporis u pamćenju i genius loci u prostoru.

Budući je već od samih početaka, po želji jednog od pokretača Festivala, skladatelja, dirigenta i intendanta tadašnjega Narodnoga kazališta Split, Silvija Bombardellija, ova manifestacija imala biti eho u svijet glazbe puno dalje od Jadrana, na njoj su sudjelovali svi najveći umjetnici koje je bivša država bila dala. U početku su to bile Splitske ljetne priredbe (od 1968. ponijet će današnje ime Splitsko ljeto), u kojima su bili uključeni artisti iz sviju ondašnjih republičkih kazališta, pozorišta iliti gledališča, ali i oni koji su angažmanom bili vezani po svim mundijalnim teatrima od Hamburga i New Yorka, preko Beča i Moskve do Milana i Buenos Airesa. I, upravo iz svih tih i inih pravaca u Splitu su se, za ljetnih mjeseci, okupljali naši najveći umjetnici od Radmile Bakočević i Milke Stojanović iz Beograda, Ljiljane Molnar Talajić iz Sarajeva, Nade Puttar-Gold i Tomislava Neralića iz Zagreba, Biserke Cvejić, Splićanke nastanjene u Beogradu…

U kolikoj je mjeri kultna i sama Aida, ali i uopće davanje opera na imperatorskome trgu ispred splitske prvostolnice Svetoga Duje, gradskoga nebeskoga zaštitnika, govori i činjenica da usprkos usve nešto više od 400-ak sjedećih mjestâ na Peristilu, kroz desetljeća svjedočimo praksi kako bi se tu natiskalo i više od 1000 gledatelja. Većina je, dakle, onih „grebatora“ na okolnim skalinadama i „stinama“, bivših kazališnih djelatnika ili njihovih poznanika što posredstvom nenapisanoga pravila i instituta „upada na predstave“ bez ulaznice dođu do uživo gledanja predstave. Da su i sami u tome sudjelovali kao školarci, mladići ili siromašni studenti, govorili su i kasnije umjetničke ikone na Splitskom ljetu, koje su potpisale neke od najznačajnijih produkcija ikad: dirigent Nikša Bareza i redatelj Petar Selem. Dodajmo svemu i kako je jedan od najvećih likovnih umjetnika s ovih prostora, beogradski student i njemački stipendist, slikar, kipar i arhitekt Matko Trebotić, svoj prvi džeparac zaradio kao statist i u dramama i u operama i u baletima. Kasnije će čak biti i scenografom nekolicine uspješnih kazališnih uprozorbi baš u Splitu, ali i u Zagrebu.

Iako će se dijelovi Verdijeve Aide prvi put čuti u Splitu svega 20-ak godina nakon što je bila praizvedena u Kairu (1871.), te je kasnije, u prvoj polovici XX. stoljeća nekoliko puta bila integralno izvedena posredstvom gostovanja Zagrebačke i Ljubljanske opere, prva poslijeratna Aida bit će, istodobno, i prva produkcija ove opere što ju je samostalno izveo ansambl Splitske opere.