Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović dopisuju se na sajtu Velike priče u kolumni “Jesi li video ovo?”
***
Dragoljube silni
Znaš onaj trenutak iz serije “Obitelj Soprano”, kad Silvio Dante imitira Michaela Corleonea: “Just when I thought I was out, they pull me back in”? E, tako sam se osjećao poslije Thompsonovog koncerta. Isuse, zar ovo sranje nikad ne prestaje, rekao sam u sebi očajno. Upravo kad pomislim da sam vani, oni me povuku nazad unutra. Sve ove godine borbe protiv prostaštva i gluposti bile su uzaludne.
Mnogo je njih ovdje obuzelo beznađe kad su vidjeli da je u subotu navečer na zagrebačkom hipodromu pola milijuna uglas viknulo “Za dom spremni”. Urednik me je u nedjelju ujutro nazvao da mi kaže kako je važno da se oglasim: “Ljudima je loše od onoga sinoć, napiši nešto smiješno.” A ja nisam mogao. Ne odmah. Trebalo mi je još desetak sati da se saberem, da bespomoćni gnjev u meni dosegne točku ključanja, počne isparavati i destilira se u opušteno, nadmoćno smijanje ustaškim budalama.
Tek sam onda rasklopio kompjuter i počeo i, nije da se hvalim, dobar sam tekst napisao. Otrovan, bezobrazan, upravo kako moji čitatelji vole. Ni hrabrost ni nadahnuće nisu me napustili. Premda sam znao da je borba uzaludna, još sam tvrđe znao da je moram nastaviti. Nema predaje.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
