Proces zvani „Pavle Vuisić”

Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” dopisuju se svakog ponedeljka na Velikim pričama.

***

Dragi Gorane,

Vidim da te starost i osjećaj prolaznosti vraća u djetinjstvo. Možda se tako, barem na trenutak, oslobodiš mraka o kojem si mi pisao. Jer ljigavac je sve okrutniji, a ti se ne miriš s time da mu sva ta mladost, sva okupljanja, sva srpska pamet jednostavno ništa ne može. Možda zato jer je vrhunski glumac-šmirant, i to iz one sorte najjeftinijih, premazanih svim mastima, koji su za aplauz spremni prodati rođenu majku, dubiti na glavi, pokazati golo dupe i, ako treba, organizirati vojnu paradu.

Mi smo život proveli u igri sa drugačijim glumcima, da ne kažem plemenitijim. Ti, kao netko tko se rodio u glumačkoj obitelji, i bukvalno. Mene je ta igra strašno veselila. Pazio sam ih i mazio pokušavajući iz njih izvući ono najbolje u njima, ono čega ponekad ni oni, a ni ja, nismo bili svjesni. Điđa je znao reći da je strašno raditi s glumcima koji dođu sa mojeg snimanja jer ih nepristojno razmazim. Kao što znaš, on je prema njima bio puno stroži, ali moram priznati da je i tom, gotovo hitchcokovskom metodom („Glumci su stoka”), uspijevao iz njih izvući sjajne kreacije.

Pišem ti dakle o nečemu o čemu manje-više sve znaš, točnije rečeno propitkujem sebe da vidim koliko ja o tome ne znam, ali i sa namjerom da te malo odvučem od crnih misli.

Sredinom devetnaestog stoljeća u Americi je sagrađeno nekoliko bolničkih kompleksa koji su služili kao mentalne ustanove, ludnice, i u kojima je znalo biti i po nekoliko hiljada pacijenata. Jedna od njih još uvijek stoji na brijegu iznad mog sveučilišta u Athens, OH, i o njoj sam, prije puno godina, sa studentima radio omnibus.

Istražujući za film povijest tog čudesnog zdanja od petnaestak velikih ciglenih zgrada zidanih u viktorijanskom stilu, naišao sam na slučaj pacijenta koji je imao „poremećaj višestruke osobnosti”. U njemu je paralelno živjelo 26 osoba i on je, potpuno nesvjesno, ali uvijek pod nekim pritiskom, preskakao iz jedne u drugu. To su bili i muškarci i žene, čak i neki stranci koji su govorili engleski naglascima kojima on nikada nije govorio. Pri tome je bio slikar amater i oslikao je svih svojih 26 lica.

Ne znam da li baš takav broj, ali u svakome od nas vjerojatno čuči više od jedne osobe. Jedina je razlika što mi pokušavamo te osobe zadržati pod kontrolom i ne dozvoljavamo im da izađu i preuzmu vlast nad nama. Ili barem živimo u iluziji da nam to polazi za rukom.

Glumac kada krene u oblikovanje nekog lika najčešće prvo kreće u potragu za jednom od osoba koje čuče u njemu. Traži onu koja je najbliža karakteru koji treba igrati, rijetko nalazi baš točno to što traži, ali nađe neku dovoljno sličnu i onda tu osobu u sebi počinje prilagođavati napisanom liku. Na kraju toj osobi dopušta da izađe iz njega i tada glumac postaje lik. To neki rade svjesno, a velika većina, barem se meni tako čini, nesvjesno.