Kraj pravljenja filmova onako kako smo ih mi radili

Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” dopisivali su se svakog ponedeljka na Velikim pričama. Ovo je poslednje pismo Rajka Grlića u ovom dopisivanju

***

Dragi Gorane,

Slažem se. Kada nas je Veljko nagovorio da se dopisujemo, obećali smo mu se na godinu dana. No kako smo davno prekoračili taj rok vjerojatno je, i za njega a i za nas, vrijeme da stanemo.

Veselio sam se svakom tvom pismu kao i pisanju odgovora, ali sam ponekad imao osjećaj da javnost te prepiske podsjeća na čovjeka koji stoji nasred parka, širi baloner ispod kojega je gol, i viče: „Gledajte me!“

Da je to što smo radili bila neka čudna mješavina intime i egzibicionizma. Pisao si mi iz mraka i političkog blata u kojem je Srbija i Italije u koju si odlazio da malo odahneš, a ja tebi iz Hrvatske i Amerike koje su manje-više u istom blatu samo ga puno bolje, točnije rečeno šarenije, pakiraju. To je vjerojatno i razlog zašto su moja pisma, nadam se, bila manje tamna.

Što se tvoje tvrdoglavosti tiče, to da nemaš namjeru otići iz tog blata, to da si to što jesi i da u ovim godinama ništa osim sebe samoga ne možeš izgubiti, je i više no točno i moram priznati da sam zbog toga vrlo ponosan na tebe.

Prije trideset i šest godina kada sam u Zagrebu bio u vrlo sličnoj situaciji, kada sam po pisanju glavnog filmskog kritičara bio najpoznatiji hrvatski režiser van zemlje samo zato jer sam Židov, a to je tada imalo vrlo jasnu konotaciju, kada su mi kćerku od dvanaest godina izveli pred razred i pitali je li joj tata četnik, kada su me po novinama… i sve tako redom, Ana i ja smo dugo razmišljali o tome da li ostati ili otići.

Često su me tada, a još i danas, u raznim intervjuima pitali o tome i ja sam odgovarao uvijek pomalo općenito pokušavajući izbjeći ljutnju:

„Vjerujem da je jednako teško bilo i otići i ostati. Znajući donekle sebe, zaključio sam da je bolje da s mojima odem jer nisam bio siguran da se mogu povući u sebe, živjeti u unutrašnjem egzilu i pri tome držati jezik za zubima. A to bi tada u mom slučaju značilo biti gladan. Jedino što je bol koju je donosio odlazak, po mom mišljenju, drugačija od one koja se osjeća ostankom. Ona uz sve ostalo u sebi nosi i element nepoznatog, maglu neizvjesnosti, zbunjenost i nejasnoću kuda i kako. Na kraju tu je, pogotovo prvih godina, i izuzetno bolna dilema; ostati vani ili se vratiti?“