Kažu da te nisu izbacili, nego da su te “zamijenili”

Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” dopisuju se svakog ponedeljka na Velikim pričama.

***

Dragi Gorane,
danima pratim i uživam u buci koju si podigao. Prvo si odbio glumiti da je sve u redu kada ništa nije u redu i zato su te na Akademiji u Novom Sadu “zamijenili”, ali su ti to “zaboravili” javiti. Kada su te studenti zabrinuto obavijestili da je na tvoje mjesto došao netko drugi, ti si to shvatio, a i kako bi drugačije, kao čin izbacivanja s Akademije. Oni su to odmah demantirali, na što su te prorežimske novine u Srbiji s velikim užitkom nazvale lažovom. No onda je došlo pismo koje je poništilo Akademijin demanti i koje su potpisali gotovo svi profesori te Akademije, od ljudi koje znam i izuzetno cijenim kao što su Jasna Đuričin, Boris Isaković i Bora Drašković, pa sve do vanjskih suradnika.

“Menjanje profesora Markovića bez ikakvog zvaničnog obaveštenja, bez poziva na razgovor, bez obrazloženja – predstavlja čin nepoštovanja bez presedana u istoriji naše ustanove. Takav postupak je nedopustiv: on vređa profesiju, ponižava instituciju i urušava poverenje svih nas koji u njoj radimo .

Goran Marković je profesor emeritus, istaknuti filmski umetnik, reditelj i pedagog čije ime ima dalekosežan značaj za ugled Akademije i srpske kinematografije, pa pokušaj njegove zamene, na ovako sraman i netransparentan način – jeste pokušaj poništavanja svakog smisla akademskih vrednosti, profesionalnog autoriteta i institucionalnog integriteta.

Odbijamo da učestvujemo u simulaciji profesionalnog sistema u kome se odluke donose u tišini, iz senke, bez trunke akademske kulture, etike i dostojanstva. Zahtevamo ne samo zvanično objašnjenje, već i javnu odgovornost svih koji su učestvovali u ovoj odluci. Ovim dopisom jasno stavljamo do znanja da nećemo pristati na urušavanje osnovnih principa akademske zajednice i na tretman koji nas degradira i ljudski i profesionalno”

Ali da se vratim na tvoje pismo. Čudiš se što su mladi hrabriji od starih. Ja ne. Kod tebe se mladi školovani ne boje jer, poput onih proletera iz Komunističkog manifesta, nemaju što izgubiti. I njihovi vršnjaci u Hrvatskoj to shvaćaju, ali oni se ne bune, oni u tišini i u velikom broju napuštaju zemlju. S druge strane, starci su na ovim prostorima u vječnom strahu da će im vlast udijeliti još manje od onoga što im daje, u strahu da će nakon života koji im nije bio bajka završiti kao oni – ne znam kako u Beogradu, ali u Zagrebu sve brojniji – koji sakupljaju boce po kantama za smeće. Kao ljudi kojima strah viri iz očiju jer ih ubija siromaštvo.

Ali dosta o ovim olovnim vremenima i žalu što u borbi protiv toga nismo učinili nešto više od filmova i knjiga. Što bilježenje života nismo žrtvovali direktnoj borbi za promjenu tog života svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. U vrijeme mog oca razgovor o tome često bi počinjao citatom Marxove 11. teze o Feuerbachu: “Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.”

Bojim se da je sada za nas kasno o tome lamentirati, a i čini mi se da nismo izabrali krivi put. Ne da mi se čini, siguran sam. Da smo zaronili u stvarnost s nadom da ćemo je mijenjati, ona bi nas prije ili kasnije pojela, a ovako smo ipak uspjeli mali komadić te stvarnosti otrgnuti zaboravu.

Ne znam pamtiš li bajku “Sretni princ” Oscara Wildea o kipu princa i lastavici koja mu po cijenu života pomaže da napokon bude dobar prema svojim podanicima. Čitali smo je u školi na satovima engleskog i tako mi je u ušima ostala prinčeva fraza: “Swallow, Swallow, little Swallow”, što bi u prijevodu bilo: „Lasto, lasto, mala lasto”.

Sjetio sam se te laste neki dan. Ona u bajci na kraju umire. Odbila je odletjeti na jug ne bi li pomogla princu, no zatekla ju je zima i ona se smrzne, a kipu princa od tuge za njom pukne olovno srce. Tako završava ta bajka o dobroti i žrtvovanju.

Ovdje u Istri, pod našim trijemom, lastavice već godinama savijaju gnijezda. Najčešće se vraćaju u isto koje svake godine malo dorađuju, ali ponekad grade i nova. Nagledali smo se tako raznih veselih trenutaka kada nekoliko dana pet malih lastavica uči letjeti između dva držača za lampe, ali i tužnih kada lastavica iz gnijezda baca mlade za koje nije sigurna da će preživjeti.