Na početku jednog poglavlja svojih memoara Rodoljub Čolaković opisuje začudan prizor. Čollaković ulazi u moskovsku sobicu Mustafe Golubića, koji leži na krevetu – i pažljivo čita „Kapital“ Karla Marksa. To je knjižurina od dvije hiljade i sto stranica, ispisana teškim jezikom. Mustafa, za prijatelje Mujke, u rijetkim trenucima kad ne ubija loše komuniste, čita djelo opširnije od Biblije, koje teško razumiju i apsolventi ekonomije. No, on nije abadžija ili bravar. Mustafa Golubić bio je najbolji učenik gimnazije u Beogradu pa je dobio stipendiju vlade Kraljevine Srbije da studira pravo u Ženevi, ali ga je na putu do diplome omeo rat, u kojemu je dobio nekoliko odlikovanja za hrabrost.
Bivši mladobosanac, crnorukac, razočarani Srbin Voje Tankosića, odani prijatelj Apisov, Mustafa je zbog razočarenja korumpiranom karađorđevićevskom poslijeratnom Jugoslavijom skrenuo ulijevo, pobjegao u Beč i postao agent ruske vojne službe. Tamo je postao jurišni dio ešalona „naoružanih proroka“. Bespogovorno je izvršavao naredbe svojih šefova i likvidirao protivnike revolucije, prave ili oklevetane. Prvo je pucao a onda… nije pitao. Kažu da su njegove mete imale visoku stopu smrtnosti.
Golubić je ubijao za „bolje sutra“ svih nas, bio je revolucionar, a Lenjin je ustvrdio kako „nema revolucije bez streljačkih vodova“ i kako je „svaki pravi boljševik čekist“. Njegovu praksu Staljin je usavršio do krajnjih granica. Komunisti su vjernici nove ideje, ne puki ubojice – što je sa stajališta ubijenih, kako se čini, posve svejedno. Ipak, neka razlika postoji. Možemo li zamisliti Arkana ili Gišku, također agente komunističkih tajnih službi, kako na krevetu, u pauzi između dva ubojstva ili dvije otimačine (boljševici su to zvali eksproprijacija; Staljin je u Tbilisiju osobno vodio golemu pljačku banke u kojoj je sudjelovalo pedesetak ljudi) čitaju Kapital? Oni se dalje od Zum reportera ili Playboya nisu odmakli, a Arkan je, kako je duhovito primijetio Šešelj, „čarapu više nosio na glavi nego na nogama“.
No oko svih njih je, to je u velikoj mjeri zasluga srpskih medija, koji silno vole obogotvorenje junaka, stvoren mit. Mit o Golubiću jedan je od najvećih. On stoji rame uz rame uz legendu o Dušku Popovu „Triciklu“ po kojemu je Fleming portretirao svoga Jamesa Bonda, ili Osječaninu Branku Vukeliću, koji je u Tokiju bio desna ruka slavnog Sorgea.
Na dijelu tekstova o Mujketu trebao bi stajati predikat „samo za djecu do 12 godina“. Autori nisu dozvolili da im maštu sputa bilo koja činjenica. Tako u njima možemo pročitati kako je Staljin obožavao Golubića, pa je ovaj kod njega ulazio bez provjere, maltene, otvarao vrata Staljinova kabineta nogom, s njim pio rakiju i pušio hercegovačku škiju. Bio je, čitamo, general NKVD-a, jedini koji nije Rus. Osmislio je atentat na Ferdinanda. Možda najfantastičnija priča kaže kako je otišao u Meksiko, gdje je bio mozak operacije u kojoj je lividiran Trocki. Imao je stotine pasoša i pseudonima, posljednje su mu riječi bile „izdao me Tito – sve što bih u životu želio biti je on“, nikada mu se nitko nije ni blizu primakao, mogao je da ubije koga hoće i kako hoće i iste sekunde zaboravi da ga je ubio… Otprilike, kao nedavno umrli Chuck Noris.
Ne postoji nijedna slika Staljina i Golubića. Glavni Staljinovi biografi ga ne spominju. Nema ni govora o tome da je u Kremlj ulazio bez legitimiranja, to je tipično ovdašnje pretjerivanje, kao i tvrdnja da mu je nosio duhan. Škija, kažu stručnjaci, nije pogodna za lulu – prejak je to i presuh nikotin.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
