Skoro pa savršen

Sve tekstove fudbalskog specijala Velikih priča posvećenog Evropskom prvenstvu čitajte OVDE.

Jednog maglovitog jutra, a takvih bude nad inače prekrasnim i velikim Ženevskim jezerom, policija se okupila kako bi identificirala tijelo osobe koju je jezero izbacilo na obalu. Identifikacija je pokazala kako je riječ o Hüseyinu Hüsnü Iriziku, turskom državljaninu koji se nedugo prije toga sa suprugom skrasio u St. Gallenu, kao dio prvog velikog imigrantskog vala koji je početkom 1970-ih stigao u Švicarsku. Tragične okolnosti njegove smrti nisu nikada razjašnjene do kraja, barem ne javno, ali ta priča možda ne bi uopće bila od interesa za širu javnost da njegova supruga Emine, medicinska sestra u lokalnoj bolnici, nije ostala sama sa šestero djece koja su odrastala u Istanbulu. Prema brzo reguliranim švicarskim zakonima, Emine je morala u Švicarskoj imati supružnika kako bi mogla dovesti djecu u Švicarsku; preko prijatelja je upoznala zavarivača iz Basela, također imigranta iz Turske, Mustafu Yakina, i s njim dobila dvojicu sinova, Murata i Hakana.

Dok su oni odrastali, najstariji sin iz tog prvog braka, Ertan Irizik, već je gradio svoju nogometnu karijeru u St. Gallenu, na užas svog očuha koji je panično želio da djeca – iako su Mustafini sinovi jasno rođeni u Švicarskoj – rade neki ‘pravi’ posao, kako ne bi riskirali svoj status u zemlji. Nogomet i nije bio naročito visoko rangiran u zemlji za sebe kao što je Švicarska, pogotovo tada; tenzije su u kućanstvu Yakin bile tolike da je Mustafa pokazao i svoju nasilničku stranu. Emine na kraju nije imala izbora nego da pobjegne od njega u sigurnu kuću, i iako se u strahu za vlastiti status – odvratnog li života – vraćala nasilniku nekoliko puta, strah za život nadišao je strah za papire.

Srećom po nju, ta dvojica proklinjanih sinova postali su ikone švicarskog nogometa: Murat sada predvodi nacionalnu selekciju kao izbornik na Euru, nadilazeći sva očekivanja.