Moj stric A., mlađi očev brat, pola je stoljeća živio u Mariendorfu, predgrađu Berlina (u prvom poluvremenu, jasno, samo Zapadnog, a u drugom cjelovitog), na dvadesetak minuta vožnje autom od Friedrichstrasse i čuvenoga Checkpointa Charlie. Promijenio je nekoliko stanova u tom kvartu, a svima je bilo zajedničko to što su bili u vlasništvu – grada.

Moji prijatelji, bračni par B. i F. (ona Splićanka, on Bordožanin), žive već više od dva desetljeća u Parizu, u jednom od onih rubnih arondismana, ali samo na pola sata (uključujući i presjedanje) podzemnom željeznicom do stanice Cité i potom još stotinjak koraka do katedrale Notre Dame. Ni njima to nije prvi zajednički stan, ali i onaj prethodni, prije no što su dobili djecu, bio je, baš kao i ovaj sad, u vlasništvu – grada.

Ako sam vas slučajno naveo na krivi put, evo, odmah vas vraćam na pravu trasu: ne, ni stric niti prijatelji nisu nikakvi socijalni slučajevi. Dapače, A. je bio vrhunski plaćen restoranski kuhar, kasnije i ugostiteljski menadžer, a B. i F. su poslom nešto bliži mojoj strani spektra, oni kuhaju riječi i eksperimentalno-filmske kadrove, ali zarađuju sasvim dovoljno da ih se može smatrati građanskom srednjom klasom.