Svaki čovjek zamišlja svoju sahranu

Svašta se o njemu može misliti, ali niko ne spori da je jedan od retkih vladika koji ne ćuti.

Vladika Grigorije Durić, episkop diseldorfski i nemački, svoje monaške korene zasadio je na području manastir Ostrog – manastir Tvrdoš, baš kao što je u Hercegovini izrastao u onog vladiku Grigorija kakvim ga znamo. Nova knjiga “Stranac u šumi” (u izdanju “Lagune”) upravo će pomoći da bolje razumemo njegova razmišljanja i kako se formirao kao monah, a kasnije i kao vladika.

Velike priče, uz dozovolu autora i izdavača, ekskluzivno donose feljton baziran na ovom rukopisu.

Sve objavljene nastavke pročitajte OVDE.

***

ULAZAK

Kivot

Vjerujem da ne postoji nijedan živ i odrastao čovjek koji nije makar jednom – ili još vjerovatnije više puta – zamišljao svoju sahranu. Meni se događa često, i to su živopisne slike. Kada sam pitao nekoliko svojih prijatelja da li su ikada zamišljali svoju smrt, koliko često su umirali i kako je izgledao njihov sprovod, njih dvoje-troje su mi odgovorili, kao iz topa maltene: „Bože sačuvaj!” Bio sam vidno zatečen njihovom reakcijom.

A ja – kada se rastužim, ili još više kada me povrijedi neko koga volim – obavezno zamišljam kako sam umro i kako oni koji nisu za mog života shvatali koliko im značim – plaču. Tek im je kada sam umro postalo jasno ko sam ja u stvari bio, pa im je sada kao krivo i teško. I meni je u neku ruku žao njih, ali šta da im radim: ležim tu mrtav i nikako im ne mogu pomoći. Kada niste znali ni htjeli da cijenite to što imate, eto vam sad, pomišljam s nekakvom nasladom.

Kada sam bio ljut na majku, brata ili rođake, onda bih na toj mojoj dobrovoljnoj i od mene izrežiranoj sahrani najviše oni plakali. Ako sam bio ljut na drugove i drugarice iz škole, onda bi oni bili ti koji su tužni i nesrećni što su me naprasno izgubili. Unesrećene aktere svoje imaginarne sahrane mijenjao sam po potrebi i u zavisnosti od toga kome sam u datom trenutku imao potrebu da se „osvetim” na taj način. Najbolje od svega je to što se istugujem i isplačem na svojoj sopstvenoj sahrani – koju nikada ne posmatram iz kovčega u kome ležim, navodno mrtav, nego kao duh hodam između ljudi primjećujući svaki detalj pa i samog pokojnika (= sebe) kako leži mlad i lijep u kovčegu, lišen svih muka, rana i uvreda. I dok tako zamišljam, moja se tuga zbog ljudi i njihovog nerazumijevanja topi a kroz misli mi se u dušu spušta neka milina. Pomisao da sam možda sasvim mrtav i da sam u kovčegu koji će uskoro zatrpati zemlja, kvari sve, surovo me vraćajući u realnost.