Smije li ijedan Srbin ili Hrvat da se buni protiv političke korektnosti?

Sintagmu “politička korektnost” imamo, navodno, zahvaliti boljševicima koji su još uoči Oktobarske revolucije njome opisivali nečiju odanost partijskoj liniji. Nešto kasnije, ona je ušla i u nacistički žargon. “The New York Times” je, na primjer, pišući o prilikama u Njemačkoj 1934. godine, objavio kako režim izdaje novinarske dozvole “samo arijevcima čija su opredjeljenja politički korektna”.

Ne treba se čuditi što je pojam tako opskurne prošlosti od kraja Drugog svjetskog rata nadalje bio potisnut na marginu i gotovo potpuno iščezao iz javne komunikacije. Uskrsnuo je potkraj osamdesetih kao slobodarska lozinka svih koji su htjeli dokinuti podcjenjivačke predrasude i govor mržnje, da bi do danas poprimio silinu ciklona i postao nekom vrstom obvezujuće norme kojoj se svi, htjeli ili ne, moraju pokoriti.

Ovako napisano, to zvuči ne samo dobro, nego upravo sjajno, jer bi trebalo značiti kako je svijet postao bolje mjesto nego što je to bio prije tridesetak godina. No, je li zaista tako? Živimo li u popravljenom ili pokvarenom svijetu? Bojim se da stvari nisu tako jednostavne.