Stanari nekoliko ulica u Beogradu i na Novom Beogradu mesecima se bore da zadrže Sunce u svojoj sobi i na fasadi zgrade u kojoj stanuju. Nije da Sunce ne želi da šalje zrake ka njima, nije ni da se pita(ju) mnogo, ponekad ljudima koji tu žive to i zasmeta, kad upekne leti, ali tako je već, eto, otkad postoje te zgrade i otkad oni žive u njima.
Nebo, a na njemu oblaci i plavetnilo, tama svemira sa dalekim zvezdama i ritualni ples Sunca i Meseca, bilo je nešto što bi ih čekalo svaki put kada bi izašli na terase ili kada bi se naslonili na sims prozora. Sa tog mesta i pod tim nebom bi, ponekad uz zaštitu tende, ispijali poslednji gutljaj jutarnje kafe, uvlačili još jedan dim pred odlazak iz stana, posmatrali komšiluk i oblake što nadilaze.
Onda su jednog dana saznali da im se priprema katastrofa, ne prirodna, već investitorska. Pomračenje Sunca, trajno, betonsko, armirano, utemeljeno u novcu i interesu da se lično bogatstvo gradi na skupim kvadratima. U njihovom pogledu najednom su se stvorile mašine i kranovi, kopalo se u dubinu da bi na kraju zakopani bili stanari.
Pročitali ste poslednji besplatni članak. Da biste nastavili sa čitanjem pogledajte planove pretplate
Već imate nalog? Ulogujte se