Društvo

Niški amarkord

Dobro bi bilo da je moderni Niš danas lepši, zeleniji i privlačniji u arhitektonskom smislu i inventivniji po ljudima koji hodaju njegovim ulicama. Ali nije. Ovo je priča o gradu koga nema

/ Ilustracija VP / Profimedia
feb 11 2024, 05:00

Podeli

Kao čovek u zrelim godinama (zgodan eufemizam za matorca rođenog pedeset i neke) prebirem po svojim uspomenama iz mladosti i sa setom se prisećam starih dobrih vremena 60-ih i 70-ih godina minulog veka. Nema to ama baš nikakve veze sa onim „žalom za mladost” u Mitketovom smislu. Neumitno je da svako (ko bude imao sreće i zdravlja) jednom omatori i sa tim se moraju pomiriti i oni koji su sada mladi.

Setu mi budi stari Niš sa svim svojim urbanim simbolima – zdanjima, zgradama i institucijama, od kojih je malo toga ostalo čitavo. Isto je i sa ljudima – stvaraocima na raznim poljima umetnosti, književnosti i publicistike. Njih je zaista bilo mnogo, a danas su u potpuni zaborav pale Nišlije i Nišlijke čiji je doprinos kulturi daleko premašivao granice grada u kom su živeli/e i stvarali/e.

Zaslužnih ima mnogo više, ali u mom sećanju ostaju: pesnik, profesor, urednik i čuveni niški boem Ljubisav Ljuba Stanojević, pesnikinja Gordana Todorović, književnik Saša Hadži Tančić, dirigent Niškog kamernog hora i jedan od osnivača Više muzičke škole u Nišu Milorad Veljković Špaja, kompozitor i profesor Stojan Andrić zvani Barok, buntovni slikarski boem Stole Stojković. Posebno istaknuti u svojim domenima bili su takođe prvi jugoslovenski rok urlator Perica Stojančić, izvanredni vokalni solista niških Daltona Goce Nikolovski, zatim glumac – prvak drame Narodnog pozorišta Đorđe Vukotić, pozorišni i filmski glumac Mlađa Nedeljković i nekoliko velikih novinarskih imena poteklih u „Narodnim novinama” ili Radio Nišu: Dragoljub Janković Jenki, Tihomir Nešić, Miloš Bajagić, Saša Dimitrijević, Svetomir Ćurbabić, Ozren Rašić.

Većinu sa ovog spiska lično sam poznavao. Dobro bi bilo da je moderni Niš danas lepši, zeleniji i privlačniji u arhitektonskom smislu i inventivniji po ljudima koji hodaju njegovim ulicama. Ali nije. Ovo je priča o gradu koga nema.

Zbog svega toga odlučio sam kreirati jedan svoj mini-amarkord i dati doprinos očuvanju kulture sećanja na stara arhitektonska zdanja, događanja i ljude koji su Gradu Nišu davali onu prepoznatljivu boju po kojoj se on mogao identifikovati. Evo jednog literarnog krokija, panorame i lične karte Niša skrojene po mom sećanju.

Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price