Ovaj tekst možete i slušati na Spotify, Apple Podcast i svim ostalim audio platformama – kao i na sajtu Velikih priča.
Tekst čita automatizirani glas, zbog čega su moguće povremene greške u izgovoru, tonu ili sentimentu. Produkcija Velike priče i Eleven Labs.
***
Prije nego što sam napisao prvi redak proznoga teksta, bilo mi je jasno kako neću moći ostaviti dublji trag u hrvatskoj književnosti od vlastitog djeda. Da ne bude nikakve zabune, on nije bio pisac, nije bio čak ni kritičar, ali je svejedno uspio, objasnit ću vam kako, dati nezanemariv doprinos… hm… pa recimo, dinamiziranju prilika na našoj literarnoj sceni.
Dopustite mi da vas, prije svega, upoznam s njim. Zvao se Ivan, da je bilo sreće i pameti, tako su i mene trebali krstiti, ali su se roditelji u zadnji čas opredijelili za deminutivni oblik i tako mi na leđa naprtili križ kretenskog, djetinjeg imena koje trebam nositi cijeli život. Ali vratimo se Ivanu. Rodio se u studenom 1903., u siromašnoj težačkoj obitelji, u splitskome Varošu. U dvanaestoj godini života umrli su mu majka, sestra i brat, i kao da to nije bilo dovoljno, otac ga je ispisao iz škole, jer, pogađate, teško se živjelo, trebalo se jesti, a knjige nisi mogao staviti u lonac i skuhati.
Isprva je radio s ocem u polju na obodu grada, a onda se 1920. zaposlio u tvornici cementa čiji je vlasnik bio otac Enza Bettize, budućeg uglednog novinara i pisca, talijanskog senatora i europskog parlamentarca. Možda se moj djed već tada mogao upisati u književnu povijest, ali je Enzo malo kasnio u polasku, rodit će se tek 1927., a do tada je Ivan već radio u tupinolomu.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
