Jednom davno, malo poslije Krista, u novinama je cvao žanr reportaža iz malih, zabačenih mjesta. Ljupka sela danas mogu dospjeti u središte medijske pozornosti samo ako se tamo dogodi neka strašna nesreća ili masovno ubojstvo. No nekoć, valjda u duhu socijalističkog egalitarizma, i ona su bila savršeno legitimna destinacija za reporterske skitnje. Mladim novinarima, tek pristiglima u redakciju, starije su kolege tada velikodušno dijelile savjet kome se trebaju obratiti kad dospiju u neku malu sredinu.
Nemojmo zaboraviti, govorim o epohi prije Googlea, kad nam se činilo da su i sela iz naše relativno bliske okolice samo srce tame o kojoj ne znamo ništa niti se imamo gdje obavijestiti. U tim okolnostima valjalo je pronaći ljude za koje imamo razloga vjerovati da u malome prstu imaju svoj zavičaj, poznaju manje-više sve tamošnje ljude, kojima nijedna, ma koliko dobro čuvana, tajna ne može proći ispod radara. A to su mogli biti samo svećenik i poštar koji su, po prirodi svojih zanimanja, upućeni u gotovo sve, i u duhovne i u financijske prilike lokalnoga stanovništva.
Dvojicu istaknutih mještana valjalo je potom podvrgnuti odvojenim saslušavanjima, jer nikada ne možeš znati u kakvim su oni odnosima i koliko su se spremni otvoriti i povjeriti neznancu dok je onaj drugi prisutan. Poštara je, kao i sve državne službenike otkada je svijeta i vijeka, trebalo podmazati ponekom čašom vina u mjesnoj gostionici, dok u slučaju svećenika novinar nije imao troškova. U ta davna vremena, prije nego što je katolička crkva dospjela na državnu sisu, a svećenici i sami postali nekom vrstom državnih službenika, župnici su pretežno običavali počastiti goste iz velikoga grada bocunićem misnoga vina.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
