Jednom davno, malo poslije Krista, u novinama je cvao žanr reportaža iz malih, zabačenih mjesta. Ljupka sela danas mogu dospjeti u središte medijske pozornosti samo ako se tamo dogodi neka strašna nesreća ili masovno ubojstvo. No nekoć, valjda u duhu socijalističkog egalitarizma, i ona su bila savršeno legitimna destinacija za reporterske skitnje. Mladim novinarima, tek pristiglima u redakciju, starije su kolege tada velikodušno dijelile savjet kome se trebaju obratiti kad dospiju u neku malu sredinu.
Nemojmo zaboraviti, govorim o epohi prije Googlea, kad nam se činilo da su i sela iz naše relativno bliske okolice samo srce tame o kojoj ne znamo ništa niti se imamo gdje obavijestiti. U tim okolnostima valjalo je pronaći ljude za koje imamo razloga vjerovati da u malome prstu imaju svoj zavičaj, poznaju manje-više sve tamošnje ljude, kojima nijedna, ma koliko dobro čuvana, tajna ne može proći ispod radara. A to su mogli biti samo svećenik i poštar koji su, po prirodi svojih zanimanja, upućeni u gotovo sve, i u duhovne i u financijske prilike lokalnoga stanovništva.
Dvojicu istaknutih mještana valjalo je potom podvrgnuti odvojenim saslušavanjima, jer nikada ne možeš znati u kakvim su oni odnosima i koliko su se spremni otvoriti i povjeriti neznancu dok je onaj drugi prisutan. Poštara je, kao i sve državne službenike otkada je svijeta i vijeka, trebalo podmazati ponekom čašom vina u mjesnoj gostionici, dok u slučaju svećenika novinar nije imao troškova. U ta davna vremena, prije nego što je katolička crkva dospjela na državnu sisu, a svećenici i sami postali nekom vrstom državnih službenika, župnici su pretežno običavali počastiti goste iz velikoga grada bocunićem misnoga vina.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
