Od svih mogućih stvari na svijetu, postoji samo jedna koja zapravo ujedinjuje sve ljude i nivelira njihove različitosti na svim nivoima. To je činjenica da smo smrtni i da ćemo svi jednoga dana umrijeti. Istovremeno, to je sasvim logično, upravo ona ključna stvar od koje bježimo čitav život i o kojoj se ne usuđujemo razmišljati. Jer doista su rijetki među nama u stanju napisati nešto poput ‘Predsmrtnoga dnevnika’ kojeg je napisao Igor Mandić.
Međutim, u onim rijetkim trenucima kad bih se prepustio mislima o tome kako bih volio da mi se odvije i okonča život, to bi bilo upravo na način na koji je živio i s ovog svijeta otišao Budimir Lončar. Čovjek nevjerovatne karijere i bogatog života, koji je sve do svoje 101. godine života bio vitalan, koncizan u izlaganjima, konstantno društveno aktivan, suštinski zainteresiran za svijet oko sebe, nikad zlonamjeran, ni prepotentan, uvijek spreman na razgovor i pomoć, i na koncu čovjek koji je prošao doslovno čitav svijet da bi preminuo u 101. godini plivajući u moru ispred rodne kuće na otoku Ugljanu.
Iako ljudi vole u to vjerovati, ništa u životu nije slučajnost, odnosno ajde, malo toga jeste. Pogotovo u izboru načina življenja i pristupa životu. Budimir Lončar je izabrao prvo težak partizanski put, potom je gradio diplomaciju socijalističke Jugoslavije i Pokret nesvrstanih, pri raspadu zemlje i nacionalističkom ludilu koje je uslijedilo ponio se vrlo časno, kao posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ, koji je pokušavao sve što je mogao da spriječi eskalaciju rata, a kad je vidio da u tome ne može uspjeti, jeste pomogao matičnoj Hrvatskoj koliko je mogao, ali nije želio biti dio Tuđmanove strukture, makar da bi im s takvim iskustvom zlata vrijedio.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
