Kada sam jedan dio svog romana nazvao – „Djeca” – na pameti mi je bila kompozicija Roberta Majlsa. Gotovo savršeno se sjećam kada sam je prvi put čuo; bilo je to na lokalnoj radio-stanici, melodija je bila opčinjavajuća i lako je ulazila u uši. Bilo je proljeće devedeset pete, još uvijek smo živjeli onako kako žive djeca u ratu; razuzdano i bez promišljanja, hraneći se hranom iz paketa humanitarne pomoći, u polovnoj i iznošenoj odjeći i poderanim patikama.
Majls je nekada izjavio da je inspiracija za ovu numeru nastala upravo zahvaljujući fotografijama djece žrtava rata s prostora bivše Jugoslavije, a posvetio ju je klincima koji su tragično stradali u saobraćajnim nesrećama vraćajući se sa rejv žurki. Između te dvije suprotnosti, klinaca koji doslovce nisu imali šta da jedu i klinaca koji su upoznavali svijet tehno muzike, još uvijek u razvoju, stajala je jedna zajednička imenica – djeca. I jedna zajednička tragedija.
U tom djelu romana opisujem zločin koji je počinjen nad romskom djecom u ljeto devedeset druge. Iako se to stvarno desilo, priča kao takva u potpunosti je izmišljena, to jest, izmišljeni su njeni protagonisti i slijed događaja, jer ne postoje stvarni svjedoci pa je sve bilo prepušteno piščevoj mašti (kako se to kaže).
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
