Dišpet za duvanski dim

Prije nekoliko godina, kolegica kojoj su specijalnost medicinske teme zamolila me je da joj za prilog o štetnosti duhana napišem ispovjedni tekst. “Kako si se, pobogu, mene sjetila?”, prostodušno sam je upitao, a ona mi je ovako odgovorila: “Zato što si se nakon skoro četiri desetljeća konačno uspio skinuti. Tvoja priča je priča o uspjehu i bilo bi lijepo podijeliti je s ljudima kojima treba poticaj da se i sami ostave pušenja.” Od srca sam se nasmijao, a onda joj pokušao objasniti kako ne može biti više u krivu. Za početak, fraza “priča o uspjehu” i moja malenkost nikada, ni u kojemu slučaju ne mogu stati u istu rečenicu. Nadalje, nisam se ja s ničega skinuo, nego su me skinuli doktori. Faktor slobodne volje jedva da išta znači kad te suoče s uznemirujućom kliničkom slikom. Jedino što se u tom slučaju računa jest strah.

Ako si dovoljno plašljiv – a moja malenkost dubinski prezire samu ideju heroizma – odbacit ćeš duhan. Koliko dugo ćeš ustrajati u toj odluci, drugo je pitanje. A ono je u srži svih muka koje osjećaju apstinenti. Naime, kao što postoje klubovi liječenih, ali ne i izliječenih alkoholičara, tako nema ni pušača za koje možemo reći da su jednom zauvijek apsolvirali svoj problem, jer je on neobično nalik nekoć popularnom Lassieju: voli se vraćati. “Ukratko, draga moja”, zaključio sam svoje izlaganje, “ja ti nisam postao nepušač, nego sam samo čovjek koji već neko vrijeme ne puši, ali u meni i dalje čuči demon ovisnosti, đubre se pritajilo i čeka svoju priliku, a nalazi je, recimo, kad god se na Trećem programu HTV-a zavrti neki filmski klasik, pa imam prilike vidjeti Bogarta kako puši Chesterfield ili Belmonda kako odbija dimove Gitanesa.”