Da li sve te javne i slavne ličnosti, svi ti naši sportski uzori koji nama i našoj djeci bez zadrške prodaju ideje i vrijednosti i koji onako veselo i rado mašu našim zastavama, da li oni imaju pravo ne biti uz nas u presudnim trenucima naše najveće utakmice?
Zar je jugonostalgija išta drugo već žal nekadašnje srednje klase za svojim malograđanskim životom?
Što, dakle, ako naše dječje priče razotkrivaju tko smo i što smo? Ako je Jedrt nekada bila zločesta doušnica, onda je danas možda dosadna umjetnica koja se bavi životima drugih i traži od nas da se i mi njima bavimo. Naša mržnja prema Jedrt nekada je bila odraz našeg slobodarstva, a danas je možda odraz naše sebičnosti
Možda nijedna misao ne opisuje moj tadašnji život kao ono što je u kameru izgovorio slučajni prolaznik u Mostaru ’92. ili ’93. „Ne znam što bih više volio, da završi rat ili ’Santa Barbara’“
Treba biti realan, ponavljala je ona svom unuku, ali džaba. On misli da je ona šenula, da se prenagledala one njihove televizije pa više ne zna šta je laž, a šta istina
I uzalud vam sad raspad Jugoslavije, uzalud vam trideset godina gužvi na graničnim prijelazima Rupa i Jelšane, uzalud vam nacionalni ponosi, uzalud vam sav bezobrazluk hrvatskih konobara i njihovih koštovnika, ma uzalud vam sve
Sve ono što se prije trideset godina završilo i dan danas povezuje pa i kada to ostaje nespomenuto i prešućeno
Izbacivanjem Ive Daneua iz Hale Tivoli ovaj naš nesretni prostor i ovo naše još nesretnije vrijeme odrekli su se naslova svjetskog prvaka kojeg je Daneu u toj dvorani osvojio 1970.
Nitko od nas nije znao, niti je mogao znati, da će pući i prvi zapucati dječak od trinaest godina, ali su mnogi slutili, a neki čak i otvoreno nagovještavali da će u ovim našim krajevima ponovo zapucati
Bilo je skoro nemoguće ne odvaliti na njih, naročito ako si, poput mene, slušao rok i pank, i ako ti se dopadao grunge. Ali devetnaestogodišnji ja iz nekog je razloga ostao ravnodušan
Na kom jeziku psuje Luka Magic?
Propaganda je laž plus vrijeme
Valter brani Novi Sad
Beograd je izgledao kao još jedan grad u kom je sve moguće; još jedan grad u kom je sve izgubilo vrijednost pa se zato sve može srušiti, izmijeniti, dograditi i nadograditi
Smeta li Slovencima što ih prepoznaju po Dončiću, Pogačaru, Melaniji?
Sredinom devedesetih gotovo da nije bilo rođendanske žurke bez telefonskog poziva jadnoj Mafaldi
I sve to govori da sam na isti način shizofren kao i vrijeme u kom živimo i da nije čudno što istovremeno vjerujem da je moj problem sa povišenim kolesterolom pretjeran, ako ne i potpuno izmišljen, da sam hipohondar u krizi srednjih godina te da naposlijetku imam ozbiljan zdravstveni problem sa kojim mi se valja ozbiljno pozabaviti
Možda je priča o Zoranu Predinu barem pomalo i priča o našem nesređenom odnosu prema vlastioj prošlosti, o našoj nemogućnosti da i ono prije i ono poslije prihvatimo kao svoje. Možda je priča o Zoranu Predinu dio priče o Jugoslaviji koju nismo sposobni prepustiti prošlosti
