Imali ste divnog sina

Sve nastavke feljtona o Matiji, priče koju bi trebalo da pročita svaki roditelj pročitajte OVDE.

***

Sunčano je jutro, kroz prozor hotelske sobe gledam onu hrpu lijepo složenih bundeva, svakojakih, raznolikih, raznobojnih. Sve je ovdje već u znaku Halloweena; Amerika tako živi, od jednog do drugog praznika. Onda će Thanksgiving, pa će predsjednik u Bijeloj kući tradicionalno pomilovati puricu, pa će Božić i Jingle Bells. Pokušavam odagnati misli: čekamo Daniela, doktoranda na Yale School of Medicine, on će s nama u policijsku postaju gdje nas čeka detektiv Macuirzynski. Daniel je drag mladi čovjek, poznaje Matiju, vidim teško mu je palo što su baš njega zadužili da brine o nama, o dvoje izgubljenih ljudi koji su došli zbog smrti sina. Suosjećajan je, brižan, bit će uz nas, što god treba, neka samo kažemo, učinit će sve.

Naš je hotel u zaljevu obrubljenom auto-cestom Ineterstate 95 kojom nas je sinoć iz New Yorka, s JFK-a, dovezao Damir. Daniel kaže, policijska je zgrada blizu, pet-šest minuta vožnje, pa sjedamo u njegov automobil i začas smo na Union Avenue pred velikom zgradom boje ljuske svježeg oraha, tek ispalog iz napukle zelene ovojnice. Od pločnika do ulaza u zgradu vodi desetak stepenica. Krupan, snažan čovjek kao da je prototip američkog marinca iz nekog od bezbrojnih filmova o vijetnamskom ratu, detektiv Macuirzynski; kasnije ću saznati da me dojam nije prevario; da, to je bivši marinac, veteran Marinskog korpusa iz iračkog rata, sudionik 150 borbenih misija, čeka nas u prostranom holu, pozdravlja i izražava sućut.