Društvo Feljton: Matija MUST READ

Nema više našeg Matije

Veliki feljton o onome o čemu se ne govori i o čemu ni u svetu nije bilo mnogo knjiga i autora koji su smogli snage da napišu nešto ovoliko snažno i potresno kao jedan od najvećih novinara na našim prostorima. Ovo je priča o njegovom Matiji. Ovo je priča koju bi trebalo da pročita svaki roditelj.

Levo: Prvi Matijin rođendan. Desno, Matija i tata Drago, 10. rujna 1975. / Fotografije iz privatne arhive
maj 19 2025, 05:35

Podeli

Sve nastavke feljtona o Matiji čitajte ovde

***

Ta četiri kilometra, sedam minuta gradske vožnje, prekratko je da se pripremim kako ću to izgovoriti. Mislio sam da donekle znam s riječima, da me tome naučio posao od kojeg živim. Ono što je trebalo reći uopće nisam razumio. Nisam shvatio. Kako izgovoriti ono što ne razumijem? Kako sastaviti rečenicu, kako je započeti, kada ne vjerujem u njezin sadržaj?

Matijina mama, moja prva supruga, živjela je sama u stanu koji sam dobro poznavao. Proveo sam u njemu dvadesetak godina, a onda smo se 1999. rastali.

Iz malog jednosobnog stana na bučnoj Vukovarskoj ulici, koju je baš u ravnini naše zgrade presijecala željeznička pruga, u veliki trosobni stan u mirnom dijelu grada preselili smo 1981. Svatko je u njemu našao svoj kutak. Ponekad mi se činilo da smo se u tom novom, nama golemom prostoru u odnosu na onaj iz kojeg smo došli, nekako izgubili. I da su naših ranijih tridesetak kvadrata, s dječjim krevetićem uz naš ležaj na razvlačenje, bili nekako topliji, da smo u njima bili bliži. Mala obitelj iz malog stana, s malim djetetom, u velikom kao da se pogubila.

Tek se razdanilo i stojim pred vratima na prvom katu, po treći put pritišćući zvonce. Matijina mama otvara tek nakon četvrtog zvona, zbunjena, još u spavaćici. Ulazim i zastajem uz stol u blagovaonici, spojenoj s dnevnim boravkom. Na mjestu koje je nekad bilo moje, leđima okrenut prema prozoru. U svakoj obitelji svi imaju svoje mjesto za stolom. Matija bi sjedio preko puta prozora odakle se pružao pogled na vrhove krošnji drveća u parkiću oko zgrade. Otkako je 1992. otišao u Ameriku, njegovo mjesto, kao i moje, bilo je prazno.

On bi dolazio tek jednom godišnje, kratko, na desetak dana, ljeti, ili za božićnih praznika. A ja bih u taj stan svraćao kad bi njegova majka odlazila u Ameriku posjetiti ga, ponio bih joj s kata kofere i vozio je uzbuđenu i sretnu na aerodrom u Budimpeštu, Zagreb ili Beograd. I dolazio po nju kada se vraćala. Puna dojmova i toplih priča.

PRAZNA STOLICA

Usta su mi bila suha, grlo stisnuto, začepljeno. Gledala me u čudu, otkud ja u zoru, nenajavljen. Zagrlio sam je. I još više zbunio. Bio je to zagrljaj znala je, osjećala iza kojeg slijede teške riječi, zagrljaj koji ih je trebao bar malo ublažiti.

„Nema više našeg Matije”, rekao sam tiho. I gotovo šapćući ponovio:

„Nema više našeg Matije.”

Nije razumjela, nije shvatila o čemu govorim kao što ni ja prije sat vremena nisam razumio Matijinog rođaka Damira, Osječanina, koji je u Americi, u New Jerseyju, radio kao trener tenisa, kad me nazvao prije svitanja tog ponedjeljka. Nisam ga razumio ni drugi put kad je ponovio iste rečenice.

Uvijek je bio prvi čitatelj onoga što napišem. Slao sam mu poglavlje po poglavlje. Njegovi su komentari bili britki i lucidni. Široko, fascinantno znanje nikada nije koristio da bi pokazivao superiornost i golemu intelektualnu nadmoć. Nije smatrao važnim što već desetljeće radi na prestižnom Yaleu. Nikada uz potpis nije stavljao doktorsku titulu

Dao mi je telefonski broj i rekao da nazovem detektiva Ryana Macuirzynskog iz policije u New Havenu koji će mi reći više. Ono što je Damir znao i što mu je rečeno da mi prenese, zvučalo je užasno: Beživotno Matijino tijelo nađeno je u sobi hotela Marriott Courtyard. Ostavio je pismo koga treba nazvati kad ga nađe sobarica ili netko od osoblja hotela. Broj rođaka, Damira.

Stajao sam u sobi, tupo gledajući u praznu Matijinu stolicu. Njegova majka, i dalje ništa ne shvaćajući, nijemo me gledala. Nije razumjela rečenicu od samo četiri riječi, rečenicu dva puta izgovorenu. Nisam mogao izgovoriti da je Matija mrtav. Pa sam po treći put rekao: „Nema više našeg Matije.”

Tada je shvatila. I briznula u plač. Nekoliko puta, kad bi uhvatila dah, rekla je da to ne može biti istina. I tražila da joj objasnim što se dogodilo. Nije bilo lako izgovoriti ono što mi je prije manje od sat rekao detektiv Macuirzynski. Plakali smo. Dugo. A onda još duže šutjeli.

DETEKTIV MACUIRZYNSKI

„Kad se nije odjavio iz hotela”, prepričavao sam riječi američkog policajca, ne vjerujući ni sam u ono što izgovaram, „sobarica je rezervnim ključem otvorila Matijinu sobu i vidjela njegovo beživotno tijelo. Zvali su policiju i vatrogasce. Odmah do vrata ostavio je list papira koji je sve objašnjavao: Ovo je samoubojstvo, napisao je. Samoubojstvo natrijevim azidom.”

Ne znam kako sam uspio izgovoriti te riječi. Kako sam smogao snage izgovoriti riječ samoubojstvo. Detektiv Macuirzynski bio je siguran: suicide. Samoubojstvo, rekao je. Nasilna smrt je isključena. Kao i nesretan slučaj. Samoubojstvo, baš tako je rekao: samoubojstvo.

Naš je plač postajao tiši. Gledali smo se ne znajući što reći. Bio je ponedjeljak, 15. oktobra 2018. Iza prozora, kroz koji bi Matija gledao kad smo u rijetkim prilikama, obično nedjeljom, zajedno objedovali, žućkaste krošnje zaustavljale su pogled prema malim vrtovima susjednih obiteljskih kuća.

Prije četiri mjeseca, 20. juna, našli smo se u hotelu Soho Boutique, u središtu Budimpešte, u ulici Dohany koja je baš u tom dijelu imala mali kržljavi drvored. Bio je nasmijan kad smo se sreli na recepciji. Večer prije doputovao je iz Amerike, na kratak odmor.

Zatvarao se u tišinu, slušao opere. Prvi dan silno razgovorljiv. Kasnije zatvaranje poput školjke
U svakoj obitelji svi imaju svoje mjesto za stolom. Njegovo mjesto, kao i moje, bilo je prazno
Plač nudi kakvo-takvo olakšanje. Ovaj nije

Sutradan, njegova majka, on i ja krenuli smo u Osijek. Usput stali u Baji, na Dunavu, kod naše rođakinje Ditte Sbndor, sestrične mog pokojnog oca. Bistre, oštroumne devedesetogodišnjakinje s kojom se Matija dopisivao i zajedno s njom istraživao naše komplicirano rodoslovno stablo. Bio je iznimno razgovorljiv.


Knjiga je objavljena
i u Srbiji,
u izdanju
Akademske knjige

Kad god bi došao, prvog dana uvijek je bio silno razgovorljiv. Kasnije, nekako bi se povukao u sebe, u mir koji mu je očito trebao. Zatvorio bi se poput školjke. Ostajao bi kod majke u svojoj sobi, slušajući opere, a k meni bi, ponekad, u tih kratkih desetak dana, svratio na ručak.

Sjedili smo i plakali. Tiho i gorko. Plač nudi kakvo-takvo olakšanje; ovaj nije. Riječi koje sam izgovorio: „Nema više našeg Matije”, kružile su sobom, poput zlokobne tutnjave zahuktale lokomotive od koje je nemoguće pobjeći. Ali i dalje nismo razumjeli njihovo značenje. Nismo željeli prihvatiti. Tinjala je očajnička nada, rečenica koju nismo izgovorili znajući da nije stvarna: možda je sve nekakva zabuna, možda san iz kojeg ćemo se probuditi, sretni što je istina drugačija.

DOKTOR HEDL

Ne znam koliko sam dugo ostao. Kako ostaviti tu slomljenu ženu, samu u stanu u kojem smo nekoć sve troje zajedno živjeli? Rekoh da idem plakati, sam. Želio sam plakati, ridati, vikati i biti potpuno sam. Nisam se sramio suza. Trebala mi je samoća. Rekoh: „Javit ću se kad budem mogao. Da se dogovorimo za put koji nas čeka.”

Kad sam se vratio u svoj stan, buljio sam kroz prozor na četvrtom katu, gledajući prema dravskom nasipu. Prošle zime ondje sam šetao s Matijom, pokazujući mu mjesta opisana u svom romanu. Uvijek je bio prvi čitatelj onoga što napišem. Slao sam mu poglavlje po poglavlje. Njegovi su komentari bili britki i lucidni. Široko, fascinantno znanje nikada nije koristio da bi pokazivao superiornost i golemu intelektualnu nadmoć. Nije smatrao važnim što već desetljeće radi na prestižnom Yaleu. Nikada uz potpis nije stavljao doktorsku titulu.

POSLEDNJA NADA

Skupljam snagu, nadajući se da usred razgovora neću zajecati. Nazivam detektiva Macuirzynskog. Pristojan je i uljudan. Nadam se kako će reći da su upravo javili da se dogodila gruba pogreška. Ispričava se, užasno mu je žao. Ali on ponavlja isto. I kaže kako je Matija ostavio dva oproštajna pisma jedno majci, jedno meni. Dobit ćemo ih s ostalim stvarima nađenim u hotelskoj sobi. Pitam je li siguran da je to Matija.

Stajao sam u sobi, tupo gledajući u praznu Matijinu stolicu. Njegova majka, i dalje ništa ne shvaćajući, nijemo me gledala. Nije razumjela rečenicu od samo četiri riječi, rečenicu dva puta izgovorenu. Nisam mogao izgovoriti da je Matija mrtav. Pa sam po treći put rekao: „Nema više našeg Matije”

„Da”, kaže, „vaš sin.” Rečenica o oproštajnim pismima ubila je krhki, posljednji tračak nade.

Zadnji put vidio sam ga na aerodromu u Beogradu. Bio je jul te 2018, tek nekoliko dana pred njegov 43. rođendan. Majka i ja, kao uvijek, ispratili smo ga na put u Ameriku. Bio je manje razgovorljiv nego kad smo se, desetak dana prije toga, vozili iz Budimpešte u Osijek.

Uglavnom smo šutjeli i bili tužni. Tako je to bilo uvijek na našim rastancima. A kad sam se vratio kući, on je već bio u Frankfurtu i čekao let za New York. Na flightradaru sam pratio kretanje zrakoplova.

Gledao sam crvenu siluetu aviona, među stotinama žutih, broj leta njegova zrakoplova, kako se pomiče milimetar po milimetar nad zastrašujućom veličinom Atlantika. I strahovao. Bojao sam se zrakoplovne nesreće i sam sebe korio što me obuzimaju crne misli. Kao da prizivam zlo. Laknulo mi je svaki put kad bih vidio da je njegov zrakoplov sletio.

Sad sam plakao u sobi, sam.

***

Pročitajte drugi nastavak: Kao da letim sam, bez pilota i bez kraja

Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.