Prvi roman Iana Fleminga pročitao sam s dvadesetak godina u životnom kalendaru, prekasno da bih u njemu mogao uživati. Do tada sam se već bio upoznao s piscima poput Grahama Greenea ili Johna Le Carréa koji su špijunski žanr izveli iz zone jeftinog trasha i približili ga visokoj književnosti.
U svojim formativnim godinama, šopao sam se djelima nekih drugih klasika pulpa, među ostalim, ako ne i prije svega, roto-romanima Mitra Miloševića, poznatijeg kao Frederik Ešton, rođenjem Kolašinca iz Uvača, životom Novosađanina, a karijerom Londonca, jer je upravo ulicama britanske metropole operirao njegov proslavljeni junak Donald Sikert alias Lun, Kralj ponoći.
Kad sam, dakle, konačno uzeo u ruke „Casino Royale“, prvi Flemingov roman o Jamesu Bondu, sa žaljenjem sam zaključio kako moja očekivanja, godinama podgrijavana uspješnim filmskim serijalom, nisu ispunjena.
Ni blizu. Papirnati agent 007 i ostali, ne manje plošni karakteri iz te knjižice mogli su me samo nasmijati, ali ne i uzbuditi odnosno natjerati da s napetošću i zebnjom gutam stranice strepeći za sudbinu svijeta.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
