MUST READ Psihologija

Zar baš mora taj “srpski inat”?

Koliko se sećam, mene su vaspitavali da je inaćenje loše ponašanje. Kako nam zapade da se od svega dobrog što imamo baš inatom hvalimo?

Detalj sa slike “Marko Kraljević i Musa Kesedžija”, ulje na platnu Vladislava Titelbaha, iz Narodnog muzeja u Kikindi / Ilustracija VP / Wikimedia Commons
sep 29 2024, 08:12

Podeli

Ima neka magija u prvim trenucima susreta sa čovekom koji pokuca na vrata ordinacije pun poverenja da će mu razgovor doneti životni boljitak. Ta magičnost je mešavina radoznalosti, zadovoljstva i odgovornosti. Radeći posao terapeuta, poput nekog pasioniranog ljubitelja ruleta, postao sam zavisan od tenzije i neizvesnosti koju donose prvi psihoterapeutski susreti. Ako sve krene kako treba, mlađi kažu ako “kliknemo”, narednih meseci ili čak godina, dvoje ljudi će voditi iskrene i otvorene razgovore. Strpljivo će se između njih graditi neka vrsta vanvremenskog odnosa koji, uprkos nesumnjivoj bliskosti i poverenju, ne postoji u realnom i svakodnevnom životu. Jednog dana uđe u sobu potpuni stranac i, nakon dosta sati razgovora, o njemu saznaš toliko da pomisliš da znaš sve.

Kako razmišlja, šta misli, voli i oseća, nije retko da ga poznaješ bolje i od najbližih prijatelja, svakako bolje od većine krvnih srodnika. Kao retko o kom iz privatnog okruženja, terapeut dobar deo svog vremena potroši razmišljajući o životu svojih klijenata. Dobronamernost i zainteresovanost su osnov terapeutskog (svakog) odnosa, uz neizostavnu moć koju ima izgovorena reč. Ako reč može toliko da povredi, valjda može nešto da pomogne, parafraziram, kog drugog ako ne Frojda.

Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price