Velike priče i Nedeljnik, uz pomoć više od 200 pozvanih stručnjaka, pokreću izbor za 100 najboljih romana napisanih na jezicima našeg govornog područja, svesni svih dilema koje takva „top-lista“ može da donese, i duboko ubeđeni da će doneti mnogo toga dobrog. Više o izboru pročitajte OVDE.
Pojedinačne liste objavljujemo svakodnevno na Velikim pričama. Kako su drugi glasali pogledajte OVDE.
***
Tanja Šljivar je dramska spisateljica, dramaturškinja i docentkinja na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Njena dela su izvođena u Bosni i Hercegovini , Hrvatskoj, Srbiji, Albaniji, Španiji, Poljskoj, Austriji, Finskoj, Slovačkoj, Nemačkoj… Radila je kao direktorka drame Narodnog pozorišta u Beogradu. Dobitnica je brojnih nagrada: „Borislav Mihajlović Mihiz”, „Slobodan Selenić”, „Kočićeva knjiga” (za dramu Grebanje ili kako se ubila moja baka), „Miodrag Žalica”, „Sterijinu nagradu“ za tekst savremene drame (za dramu Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“. Ovo je njen izbor:
***
Ne vrijedi ni da nabrajam koga sam sve preskočila, i koliko me grize savjest sastavljačice liste zbog toga.
Izbor: Tanja Šljivar
Deset romana
1
Travnička hronika
Ivo Andrić, 1945.
I to zbog autorske istrajnosti, odanosti jednoj ideji za knjigu, na šta stalno moram da podstičem moje studente, sklone mijenjanju sinopsisa i ideja. Kada sam bila u muzej-kući Ive Andrića u Travniku, vidjela sam bilješke i dokumenta o tome da je zapravo prve stranice, onaj čuveni opis grada – „Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim su stranicama, s jedne i s druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije“ – napisao još 1914. godine, nakon što je po hapšenju, vraćen u rodni grad, u kom do tada, od rođenja praktično nije ni bio. I onda – trideset godina kasnije dovršava roman. Fascinantno.
2
Zimsko ljetovanje
Vladan Desnica, 1950.
Savršeno komponovan i jezički impresivan, ovaj roman Vladana Desnice bavi se iščezavanjem kultura, i smjenom epoha u Dalmaciji, podneblju kom se sama, u životu, uvijek vraćam.
3
Forsiranje romana-reke
Dubravka Ugrešić, 1988.
Najduhovitiji roman s ključem, ključem koji se, u međuvremenu (makar za mene kao čitateljicu) sasvim izgubio. Formalna, jezička, pa i tematska inspiracija za moj prvi roman i nada da se ključ, kao u crtanim filmovima, može i progutati, i svariti.
Pjesma životnom elanu, seksualnosti i revoluciji.
5
Kratki izlet
Antun Šoljan, 1964.
Pjesma nihilizmu i kontrarevoluciji. I svjedočanstvo kako se i ideološki protivnik ipak može sa užitkom čitati.
6
Ne tuguj bronzana stražo
Branko Ćopić, 1958.
Roman koji smo Dane Komljen i ja veoma slobodno adaptirali za njegov film „Linije želje“. Roman o napuštanju Bosanske Krajine, odakle sam i sama, u potpuno drugim istorijskim okolnostima i iz sasvim drugačijih razloga otišla.
7
Psi i ostali
Biljana Jovanović, 1980.
Knjiga čije sam korice i stranice, zbog osjećaja bliskosti s autorkom, tokom čitanja ljubila.
8
Izlaženje
Barbara Marković, 2006.
Da ne bude da je Boris Postnikov jedini koji je, kako je i predvidio, stavio ovaj roman na listu. Šalim se, razlog je podsjećanje kulturne javnosti, na spisateljicu koja je, nažalost, otišla iz našeg jezika.
9
Vrata od utrobe
Mirko Kovač, 1978.
Iako smo Ana Miljanić, Tamara Antonijević i ja za pozorište adaptirale „Životopis Malvine Trifković“ (ustvari je to ongoing projekat, pa bi se moglo reći da je adaptiranje i dalje u toku), baš ova Kovačeva knjiga je ona čije slike mi ne napuštaju čitalačku podsvijest. Pri listanju, tokom sačinjavanja ovog popisa, nailazim na (podvučene) rečenice: „AFŽ se ograđuje od Porođenja Isusova“ ili „Rosa krvari na krevetu: veliki odliv – kraj mladosti“. Što bi se reklo – jaki ženski likovi.
10
Male smrti
Ivana Sajko, 2021.
Ivanino kratko remek-djelo sa jakim glavnim muškim likom. 🙂
