Nazovite to famom, ushićenjem, pomamom, groznicom ili kojim god terminom želite prevesti anglofonu riječ „hype“, ali moramo priznati da se ovako nešto nije dugo desilo u svijetu filma. Mislim, naravno, na sve što prati Nolanovu „Odiseju“. Od prvog tizera i prvog trejlera, pa do prebrojavanja koji glumac a tek glumica tumači koju ulogu, čitave godine pričamo o Homerovom epu. Konačan izlazak filma to nije nimalo poremetio, već je učinio da će se o njemu govoriti do kraja godine, sledeće godine, a vjerovatno i decenijama ispred nas. U vrhu kinematografskih „odiseja“, nakon one u svemiru, uzdiže se i ova, nazovimo je originalnom.
Dobro pitanje je doduše: koliko je prava? Zato mi valja biti najgorim od svih kritičara, recenzenata ili kako god da se nazivamo mi koji pišemo o filmovima i drugim djelima popularne umjetnosti. U slučaju ovog filma, najgora je ova fela koja počinje tekst time „čitajući Homera…“. Ne bojte se, ne mislim da sam neki veliki stručnjak za tog najvećeg pjesnika kao ni za antiku uopšte, samo vjerujem da nije loše podsjetiti se originalnog djela kada već govorimo o adaptaciji.
Savremene analize Odiseja kao lika i odiseje kao teme, te interpretacije u gomili filmova malo zamagljuju suštinu „originala“ (da ne ulazim sada u samu prirodu kako je nastalo ono što zovemo originalnim ovdje).
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
