Prilično me nervira nova popularnost pjesme „Bella ciao“. Razlog za to zasigurno više leži u jednoj mjeri u nezadovoljavajućoj seriji „Casa de papel“ koja ju je uglavnom popularizovala ali i u proliferaciji loših izvođenja raznoraznih ansambala, klapa, bendova, svega i svačega.
Valjda mislim da jedna pjesma koja je antifašistička, hrabra i tragična ne može biti toliko komercijalna. Ili može, ne znam. Lik Če Gevare je najprodavaniji logotip koji to nije. Sve može biti robom, sve se može dati na konzumiranje.
Postoji i jedan drugi razlog koji je ličan pa samim tim i sebičan. Nekako vjerujem da se „Bella ciao“ mora čuti uz ono nervozno Tustino „daj ’oćeš li radit“ nakon čega kreće iz početka. Vjerujem da pogađate da se radi o verziji KUD Idijota sa njihovog albuma „Tako je govorio Zaratusta“.
Na jednoj književnoj večeri prije par dana, Ante Tomić je rekao nešto u stilu „u tim sam godinama kada sam od svega udaljen tako da o svakoj stvari mogu govoriti u smislu jubileja“. Zli jezici bi rekli da smo, nevezano za sopstvene godine, udaljeni od toliko toga što je bilo dobro, vrijedno i kvalitetno, da stalno možemo govoriti o nekim jubilejima te da, kada želimo govoriti o dobrom, možemo samo ići unazad, jer ničeg dobrog novog nema.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se








