Na početku jedno anegdotsko svedočanstvo. Iz prve ruke. Bio sam prisutan, glavom i bradom. Priča je, verujem, veoma rečita. I poučna, istovremeno.
Mesto: Vašington. Vreme: proleće 2001. Događaj: svečana večera u čast mladog mađarskog premijera Viktora Orbana u republikanskom „tink-tenku“ Amerikan enterprajzis. Prisutni: tri domaćina – Amerikanca, Orban, mađarski ambasador Geza Jezenski i moja malenkost.
Najzanimljiviji deo razgovora tekao je ovako.
Prvo je jedan od Amerikanaca, veliki stručnjak za Rusiju i istočnu Evropu, rekao ovo:
„Ko je mogao verovati da će, posle poluvekovnog Hladnog rata i ljutog rivalstva Sovjetskog Saveza i SAD, Rusi i Amerikanci biti u bliskim i prijateljskim odnosima u kakvim se danas nalaze?“
Pitanje je, očito, bilo retoričko.
Mlađani predsednik mađarske vlade odgovorio je kao iz topa na svom prilično oskudnom engleskom:
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se










