Kultura

Danas ovaj album, sutra ceo svet

Na današnji dan, pre pet decenija, prva ploča Ramonesa stigla je u američke prodavnice. Moja profesorka muzičkog u osnovnoj školi se uvek mrštila što sam voleo popularnu muziku, i govorila da "godine potvrđuju pravu vrednost". Ko će ovo naše pamtiti za dvadeset godina?

Tommy, Joey, Dee Dee, Johnny Ramone / Allan Tannenbaum / Polaris / Profimedia
apr 23 2026, 07:09

Podeli

Savski Venac, Beograd, jesen 1994.

Leto 1994. bilo je dosta značajno za mene. Kao i svake godine, više nedelja letnjeg raspusta provodio bih u Crnoj Gori, u Rijeci Crnojevića (tj. na Rijeku) odakle mi je majka. Rijeka, malo mesto od dve horizontalne i dve poprečne ulice i jednim lepim mostom, nije imala bogznakoliko autohtonog tinejdž-stanovništva, ali je od juna do septembra vrvela klincima iz cele zemlje koji su dolazili da obiđu babe, đedove i ostalo.

To su bila uglavnom đeca iz Podgorice i sa Cetinja, ali bilo je i nas iz udaljenijih krajeva zajedničke države. Ja sam bio jedini predstavnik glavnog grada (što je automatski donosilo određenu auru zanimljivosti u dalekom provincijskom mestu tokom predinternetske ere), a iz Prištine su redovno dolazili dva brata po imenu Milić i Batrić. E sad, da ga ’beš koji je koji, ali onaj mlađi (zakleo bih se da je Batrić) je bio više onaj lik sa kojim sam blejao po plaži i igrao fudbal, a onaj stariji je bio povučeniji i provodio je vreme u nekoj literaturi i sa muzičkim kasetama.

Taj stariji, neka bude Milić za potrebe ovog teksta, je leta ’94. doneo novu turu kaseta na Rijeku i onda me jedno popodne pozvao na preslušavanje. Pokazao mi je naslovnu sa nekim licem čija su usta bila obavijena bodljikavom žicom, pustio i ja sam se zaljubio na prvih par akorda. To su bili Dead Kennedys, album tj. kompilacija se zvala Give me Convenience or Give me Death, a pesma Police Truck. Čim sam se vratio u Beograd pošao sam do SKC-a da nađem tu kasetu, i to mi je i pošlo za rukom. Ali ne i ostale albume.

Preko prijatelja, saznajem da u kraju ima neki Ivan koji živi u Teslinoj ulici, odmah ispod Sarajevske, koji isto voli DKs. Uspostavljam kontakt i dogovaram se da mi presnimi tih par albuma što nemam – dolazim kod njega kući, i pamtim da kako sam se peo uz stepenište, da što sam bliže bio njegovom stanu da je sve više bilo nevešto nažvrljanih grafita običnim flomasterom. I osim „Dead Kennedys“, primetio sam da puno puta piše i „Ramones“.

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price